Grand Motors banner
Auto otpad Sole banner Led Shop banner
Knežević Enterijer banner Faber auto delovi banner

Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Moderator: ace1

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » nedelja, 11. jul 2021. u 16:48h

Ajde da otvorim i ovu temu umesto da uvek pisem na onoj o Ford generalno.

Henri Ford je planirao i električni Model T

Fordov čuveni velikan Model T se s opravdanim razlozima smatra za najbitniji automobil dvadesetog veka. Ne, nije bio prvi, pa ni najprodavaniji, a realno gledajući – nije bio ni dobar automobil. Ali, u periodu od 1908. do 1927. je privukao preko petnaest miliona mušterija, i tako “stavio Ameriku na točkove” i uneo revolucionarnu promenu kroz pokretnu traku u masovnoj proizvodnji (iako je pionir zapravo zapravo Oldsmobile). Tokom cele svoje dugogodišnje istorije, Model T se mogao naručiti samo sa jednim motorom i to 2,9-litarskim benzincem s četiri cilinda koji je razvijao dvadeset konjskih snaga.

Iako će Ford tokom godina doneti određena unapređenja, barem onih iz oblasti mehanike nije bilo previše. U ovom izdanju zanimljivosti dana ćemo obratiti pažnju na priču kako je “Tin Lizzie” zamalo dobio i svoje električno izdanje.

Jedan od najbližih saradnika Herija je bio čuveni naučnik, i poznat konkurent našem Nikoli Tesli, Tomas Edison. Henri je dobio posao inženjera u njegovoj kompaniji Edison Illuminating u Detroitu 1891. godine, i u roku od nekoliko godina stigao do veoma visoke pozicije. Novac je investirao u svoj prvi automobil nazvan Quadricycle, a prva osoba koju je provozao njime, naravno nakon svoje supruge Klare, je bio upravo Edison. Njih dvojica će ostati bliski prijatelji do kraja života i često će sarađivati.

Iako se Edison bavio strujom, i sam je priznao da su motori sa unutrašnjim sagorevanjem goriva budućnost automobilske industrije. Početkom dvadesetog veka, najveći broj primeraka na ulicama je bio baš električni, ali je Edison smatrao da su baterije teške, autonomija skromna i da takva vozila uvek moraju biti blizu punjača.

Iza njih su se nalazili oni na paru, ali i ovde je ležao problem bojlera i vatre, pa se onaj sa SUS motorom činio kao budućnost. Upravo zahvaljujući podršci Edisona, Henri je razvio Model T s takvom mehanikom, i na taj način sahranio sve druge pogonske sklopove. Ali, samo deceniju kasnije, slavni naučnik je izgleda promenio mišljenje nakon razvoja modernijih nikl-gvožđe baterija, i u svojoj laboratoriji čak i razvio neke koncepte električnih motora.

Tada je izjavio da je “struja budućnost, zahvaljujući manjem broju pokretnih delova, većem kvalitetu, nižim troškovima održavanja i generalno boljoj pouzdanosti”. Dva najveća proizvođača električnih vozila u Americi, Baker i Detroit Electric, su čak nudili Edisonove baterije na svojim modelima, a Henri je sve vreme sa strane posmatrao svog idola i hvatao beleške.

Do 1913. godine, prodaja Modela T je dostigla brojku od 180 hiljada vozila na godišnjem nivou i Henri je preko noći postao milioner. Kao neko ko nikada nije mogao da sedi “skrštenih ruku”, osnivač Forda je odlučio da otvori novi studio i uvidi da li električni automobili imaju budućnost. U razgovoru za čuveni “Wall Street Journal” krajem 1913. godine, Henri je izjavio da takav automobil ne bi bio zamena za Model T, već da bi se prodavao paralelno s njim. Dodao je da radi sa Edisonom oko razvoja laganih baterija koje bi omogućavale vozačima da pređu veće distance, a da opet budu dovoljno pristupačne da ih svaki Amerikanac može priuštiti.

Do današnjeg dana je nepoznato koliko je primeraka za testiranja zapravo proizvedeno, a Fordov zvanični muzej poseduje samo dve fotografije jednog istog prototipa. Čak ni one ne pokazuju kompletni automobil već samo šasiju na točkovima i na njoj baterije i sedište, ali bez celokupne školjke. Kao i kod modernih električnih automobila, baterije su bile postavljene ispod sedišta dok se motor nalazio ispred vozača i pre prednje osovine. Na fotografijama, koje možete da vidite kao priložene, se nalazi čovek po imenu Aleksandar Čurčvord. On je bio jedan od predsednika firme Gray & Davis koja je dugo godina važila za velikog dobavljača Forda automobilskim delovima.

Do 1914. godine, i drugi prototip je navodno bio spreman i ponovo je koristio bazu Modela T bez školjke. U medijima su se mogle čuti mnogobrojne vesti, od toga da je Henri postavio svog jedinog sina Edsela na čelo električne divizije, pa sve do priče kako će nova fabrika biti izgrađena pored one gde se Model T već proizvodio.

Prema dostupnim dokumentima, planirani datum serijske proizvodnje je bila 1916. godina, i ideja je bila da se nudi po ceni između 500 i 750 dolara (oko 13.112 do 19.669 najmanjih zelenih novčanica u današnjoj vrednosti novca). Radi poređenja, najjeftiniji Model T je koštao 390 dolara (10.227 “zelembaća”). Autonomija je trebalo da iznosi između 80 i 160 kilometara, zavisno od veličine baterija, što je u spomenuto vreme bila fantastična brojka i više nego dovoljno za dnevnu vožnju većine Jenkija. Navodno je čak potpisan i ugovor sa Edisonom oko godišnje isporuke 100 hiljada baterija.

I šta se na kraju desilo i zašto tako ambiciozan projekat nikada nije zaživeo? Henri je ipak investirao oko 1,5 miliona dolara (današnjih 39,3 miliona) u ovaj projekat da bi ga samo iznenada ugasio. Pa ideja zapravo i nije bila toliko iznenadna kao što se činilo na prvi pogled. Ključni problem je bio onaj sa punjenjem baterija, gde kupci jednostavno nisu bili voljni čekati po ceo dan da se one napune. Čak i u današnja vremena, broj punjača je veliki problem takvih automobila, pa možete zamisliti koliko malo ih je tek bilo pre više od sto godina.

Uz sve to, Ford je uveliko prodavao svaki Model T koji je mogao da proizvede i nije bilo prostora za dodatni model. Mogle se čuti i one teorije zavere kako je čuveni “Džon Rokefeler potplatio Henrija da ugasi planove da bi benzin i dalje bio najpopularnija vrsta goriva”, ali u suštini, stariji Ford je odlučio da se koncentriše na unapređenje Modela T. To je dalo velike rezultate pošto je, kao što smo spomenuli, privukao preko petnaest miliona kupaca do 1927. godine, a većina električnih vozila je nestalo s američkog tržišta do ranih tridesetih godina.

Iako električni Model T nije zaživeo, zanimljivo je da je Henrijeva supruga Klara dugo godina vozila automobil kompanije Detroit Electric kao svoje lično vozilo. Publika će dočekati da vidi prvi električni Ford u serijskoj proizvodnji tek 1997. godine kada je svetlost dana ugledao Ranger EV.

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » nedelja, 5. sep. 2021. u 16:51h

Zanimljivost dana: Lincoln je nekada koristio dizel motore marke BMW

Možda će naredna tvrdnja biti teška za poverovati, ali u periodu kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina godina Sjedinjene Američke Države su bile pune vozila sa dizel motorima. Ali za razliku od Evrope, gde je takva tehnologija bila rezervisana za vozila svih dimenzija i statusa, kod "Jenkija" se mogla naručiti isključivo na onim premijum automobilima. Sve je započelo još 1973. godine kada je Ameriku pogodila prva veća naftna kriza, a onda je usledila još jedna šest godina kasnije. Dok je u onoj "radničkoj kategoriji" bilo moguće sniziti potrošnju preko motora nižih zapremina, među premijum četverotočkašima je vladalo pravilo "veće je bolje". U prevodu na neki jednostavniji jezik, manji agregat bez visokog obrtnog momenta u limuzini dugačkoj šest metara i teškoj preko dve tone ne bi funkcionisao baš najbolje.

A onda je 1978. godine Mercedes predstavio novi model 300SD sa turbodizel motorom sa pet cilindara i pokazao da čak i glomazne "jahte na točkovima" mogu da budu ekonomične. Iako je bio bučan, sa niskim performansama i ostavljao oblak dima i neprijatan miris iza sebe, 300SD je demostrirao potrošnju od osam litara na 100 km na autoputu, što je bilo za tri do četiri puta niža brojka od one sa kojom su se Cadillac ili Lincoln sličnih dimenzija mogli pohvaliti. Prvi odgovor na uspeh nemačke kompanije je stigao u vidu General Motorsa. Najveći američki proizvođač je predstavio bogatu ponudu dizela sa šest i osam cilindara koje je zapravo "preradio" sa benzinaca, a rezultat nije bio baš najbolji. Posao je zapravo poveren njegovoj diviziji Oldsmobile, ali će ga koristiti svi - od osnovnog Chevroleta pa do skupocenog Cadillaca. Prodavali su se relativno dobro, ali su imali dosta ranih boljki zahvaljujući kojima će u velikoj meri oštetiti reputaciju takve tehnologije.

Fordova premijum divizija Lincoln nije mogla da sedi skrštenih ruku i gleda konkurenciju kako krade svoj deo kolača. Ovaj proizvođač je u velikoj meri snizio dimenzije svojih modela početkom osamdesetih godina, a krajnji rezultati nisu bili baš najbolji. Štaviše, do 1981. godine prodaja je pala na manje od 70 hiljada jedinica na godišnjem nivou, što je bilo za tri puta manje nego samo dve godine ranije. Tokom 1982. godine svetlost dana je ugledala sedma generacija limuzine Continental na novoj Fox platformi koja je pokretala većinu modela marki Ford, Mercury i Lincoln. Pokretao ga je 4,9-litarski benzinac sa osam cilindara i 130 konjskih snaga, a u ponudi će se kasnije naći i 3,8-litarski benzinac sa šest cilindara. Dve godine kasnije je stigao i veliki "gran turismo" kupe Mark VIII sa identičnim V8 motorom. Oba će se prodavati u veoma visokim brojevima i pomoće Lincolnu da postane najprodavaniji premijum brend "preko bare" do kasnih osamdesetih godina, ali kada su tek debitovali kompanija je očajnički tražila način da ih razlikuje od konkurencije. I pronašla je nadu u - BMW-ovom dizelu.

Za spomenutu 1984. godinu Ford je najavio veliku ofanzivu dizelaša. Onaj u modelima Escort i Tempo je pozajmljen od japanskog partnera Mazde, ali je bio potreban i veći agregat za glomaznije Lincolne. Kako Ford nije imao finansije, a ni vreme, da ih samostalno razvije, raspisan je konkurs inostranog partnera. Posle kraće potrage, u konkursu je pobedio BMW, koji je u to vreme još uvek bio "sitna riba" na američkom tržištu i voljan da prihvati svaku saradnju. Nemci su isporučili svoj 2,4-litarski dizelaš u konfigurafiji sa šest linijskih cilindara. Iako je postojala i atmosferska verzija, Lincoln se odlučio za onu sa turbo punjačem pa je snaga skočila na 114 "konja" i maksimalnih 220 Nm obrtnog momenta. U poređenju sa standardnim V8 benzincem, Continental i Mark VII sa takozvanim M21 dizelom su naravno bili sporiji, ali ne u onoj meri kakva se očekivala na prvi pogled. Naime, ubrzanje iz mirovanja do 100 km/h je iznosilo zadovoljavajućih 12,9 sekundi uz maksimalnu brzinu od 180 km/h. U oba slučaja jedini menjač u izboru je bio četverostepeni automatski koji je prenosio snagu na zadnje točkove. Detalj koji je dobio najviše pohvala je svakako bio ekonomičnost, pa je prosečna potrošnja bila za 33% niža i u kombinovanoj vožnji iznosila manje od deset litara na 100 pređenih kilometara.

Iako će nemačka tehnologija dobiti dosta pohvala, Lincoln je odlučio da je rezerviše samo za najbolje opremljene verzije koje se u svoje vreme koštale 26.500 dolara (oko 70 hiljada najmanjih zelenih novčanica u današnjoj vrednosti novca). Tokom jedine dve godine u ponudi (1984. i 1985.) je prodato manje od 1.500 jedinica oba modela, a BMW će nastaviti da koristi isti motor i u svom modelu 5-Series E28 nekoliko dodatnih godina sa promenjenim uspesima. Do sredine osamdesetih godina benzin je opet bio jeftiniji od vode i Amerikanci su preko noći zaboravili da dizeli uopšte postoje sa izuzetkom onih u komercijalnih vozilima.

Iako će Mercedes i Audi nastaviti da nude "čiste dizele" sve do Dizelgejt skandala od pre nekoliko godina, oni nikada više neće zaživetu u velikoj meri. A Lincoln sa BMW-ovim motorom se pojavi u oglasima sa vremena na vreme po relativno niskim cenama i uglavnom uspe da pronađe nekog ljubitelja takve tehnologije.

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » ponedeljak, 13. sep. 2021. u 05:24h

1 od samo 6 proizvedenih Shelby Cobra za NHRA drag trkanje ide na aukciju. Zadnji put je prodata 2017. godine za $1,7 milion.

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » utorak, 14. sep. 2021. u 04:28h

Prodaje se pionir popularnog modifikovanja automobila iz pedesetih godina

I pre nego što kažete - ne, ovo nije automobil koji je Silverster Stalone vozio u filmu "Cobra". Doduše niste mnogo omašili, pošto je u oba slučaja reč o modelu Mercury Coupe iz generacije koja se proizvodila od 1949. do 1951. godine. Iako veoma popularan i kao novi i kao polovnjak, ovaj automobil zapravo nije privlačio toliko pažnje sve dok jedan "klinac" nije odlučio da ga modifikuje i predstavi javnosti, a sada će jedan s(p)retni kupac biti u stanju da postane njegov vlasnik po prvi put posle skoro šest decenija.

Ovaj Mercury možda i nije najlepši "lead sled" koji smo videli, ali mu jedna druga karakteristika ide u korist. Naime, bio je to prvi četverotočkaš koji je stvorio takvu kategoriju i doneo dizajnerske detalje koje viđamo među modifikacijama do današnjeg dana.

Nedavno smo pisali da čuveni Barris Kustom uskoro zatvara vrata (https://autorepublika.com/2021/08/29/le ... ara-vrata/), a upravo je ta kuća modifikovala ovaj Mercury. Sve je započeo 1951. godine kada je jedan od zaposlednih po imenu Bob Hirohata kupio novi četverotočkaš i sa svojim gazdom Džordžom Barisom odlučio da ga "ulepša" po sopstvenom ukusu. Takav trend zapravo nije bilo novi čak ni u navedeno vreme, ali u većini slučajeva se zasnivao na predratnim primercima sa kojih bi mlađarija skidala sve šta je dodavalo nepotrebnu masu i onda se vikendom trkala na lokalnim stazama. Ali ovaj put Hirohata je ispred sebe imao poveći budžet pa nije štedeo na modifikacijama. Prva od njih je bila zaštitni znak "lead sled" kulture, a odnosi se na niži krov. On je spušten za oko desetak centimetara, a zatim je i visina vozila spuštena praktično do zemlje. Zatim su proširena i krila, to jest blatobrani, a zadnja svetla su preuzeta sa Lincolna iz 1952. godine. Prednji deo je navodno inspirisan nekoliko modela, pa je maska hladnjaka sa Forda iz 1951. godine dok su branici iz godinu dana starijeg Buicka. Nestale su i kvake na vratima, eliminisan je i B stub, a na veliko iznenađenje, Mercury nije imao preterano mnogo hroma.

Sa mehaničke strane, modifikovano je i ogibljenje da bi se dobila niža visina, ali motor nije taknut. Tu se nalazio fabrički Fordov agregat zapremine 255 kubnih inča (4,2 litre) sa 110 konjskih snaga. Međutim, kada je Cadillac debitovao svoj novi "osmak" 1952. godine zapremine 331 kubnog inča (5,4 litre) sa 190 "grla", Hirohata je odlučio da ga ugradi u svoj Mercury. Menjač je u početku bio fabrički manuelni sa tri stepena prenosa, ali ugrađivanjem Cadillacovog agregata, Mercury je dobio i njegov četverostepeni automatski menjač. Ovo ujedno nije bilo jedino šta je Hirohata pozajmio od General Motorsa već su i prekrivači zadnjih pneumatika bili Cadillacovi. Ceo doživljaj je popunjen i sa belim enterijerom i posebnom zelenoj boji.

Zavisno kojim izborima verujete, ceo proces je trajao 60 ili 97 godina, a kompletan proizvodio je debitovao 1952. godine na skupu poznatom kao Petersen Motorama organizovanog od strane istoimenog muzeja. Nije trebalo da prođe dugo vremena pre nego što se Mercury pojavio na naslovnim stranicama svih automobilskih magazina i postavi trend koji traje do današnjeg dana. Pomoglo je svakako što ga je Hirohata vozio širom Amerike na legendarnoj Route 66, a zatim se pojavio pred javnosti na trci Indianapolis 500. Navodi se da je tokom prve godine ovaj automobil osvojio čak 26 nagrada.

Mercury se zadržao u rukama njegovog kreatora svega nekoliko godina, da bi zatim dva puta promenio vlasnika do 1959. godine. A onda ga je kupio šesnaestogodišnji Džim Meknil svega 500 dolara (oko 4.690 "zelembaća" u današnjoj vrednosti novca). Vozio ga je pet godina pre nego što je kupio moderniji četverotočkaš, a onda ga parkirao u garažu u Los Anđelesu. Tu je ostao sve do 1988. godine kada su ga pronašli novinari West Coast Kustom magazina i odlučili da napišu reportažu. Restoracija je urađena osam godina kasnije pod komandom Meknila, kada je ovaj preminuo 2018. godine njegova familija je odlučila da ga osveži i preproda.

To će se desiti u januaru naredne godine na čuvenoj Mecum aukciji. Teško je predvideti kolika je vrednost pošto ne postoji neki drugi sličan automobil za usporedbu, ali većina eksperta smatra da će konačna brojka biti milionska.

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » utorak, 21. sep. 2021. u 02:43h

Prodaje se Ford Crown Victoria iz filma "Taxi"

I ne, pri tom ne pričamo o francuskom remek delu sa čuvenim Peugeotom 406. Verovali ili ne, šest godina nakon francuske verzije, neko u Holivudu se dosetio da snimi i američko izdanje. Glavnu ulogu taksi vozača igra glumica i muzičarka Kvin Latifa dok joj društvo smotanog policajca i saradnika pravi komičar Džimi Falon. Film se pojavio u bioskopima 2004. godine i prošao je kao "bos po trnju", a jedan od automobila sa malih ekrana će se uskoro pojaviti u prodaji.

Pošto je radnja filma u Njujorku i prati život taksi vozača, izbor četverotočkaša zaista nije bio težak. Reč je o Fordovom velikanu Crown Victoria koji je u spomenuto vreme još uvek masovno korišćen za takvu svrhu. Zavisno kojim izvorima verujete, producenti su na raspolaganju imali deset ili četrnaest primeraka i to kombinaciju onih proizvedenih 1999. i 2000. godine. Ne znamo koji studio je spremio ove filmske primerke, ali je lista modifikacija bila veoma slična onima iz francuske verzije. Specijalni branici i felne, kompresor na haubi i registarske tablice koje se menjaju pritiskom na dugme daju impresiju da je reč o zaista brzoj i jedinstvenoj Crown Victoriji iako ne postoje nikakve indikacije da je mehanika taknuta. Većina taksi vozila u Njujorku su oni koje je ranije koristila policija, a zatim bi bili preprodati posle godinu ili dve korišćenja.

To znači da je pretrpeo detaljne modifikacije po pitanju ogibljenja, kočnica, čvrstoće šasije i još mnogo toga, ali se ispod haube krio identičan 4,6-litarski motor sa osam cilindara koji je razvijao 240 konjskih snaga. Maksimalna brzina je bila ograničena na 208 km/h, što je više nego dovoljno za američke puteve gde je brzina limitirana na 88 km/h. Međutim, znajući takav podatak možemo da zaključimo da su neke scene u filmu potpuno smešne, kao recimo ona kada Crown Victoria juri i sustiže BMW 760i iz 2003. godine sa njegovim dvanaest cilindara i čak 439 "konja". Razlika u ubrzanju je očiglena, pa američki taksista stiže od nule do 100 km/h za 8,7 sekundi dok je nemačka limuzina za 3,2 sekunde brže.

Nije nam poznato koliko primeraka iz filma je preživelo, ali ovaj konkretni je dugo vremena pripadao privatnom kolekcionaru filmskih automobile. Posle toga se nalazio u čuvenom muzeju takvih četverotočkaša u gradu Volo (savezna država Ilinois), a iako je detaljno modifikovan, i dalje je sasvim legalan za uličnu upotrebu. U oglasu se navodi da je do sada prešao 64.300 km.

Sadašnji vlasnik kaže da je vrednost procenjena na 40 hiljada dolara, ali je on spreman prihvatiti ponudu za deset hiljada "zelembaća" manju.

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » utorak, 19. okt. 2021. u 18:30h

Ko bi rekao da se na slici krije legenda?

Kao velikom ljubitelju Forda, uvek mi je teško padalo to što je Chevrolet iz 1957. godine danas daleko popularniji, poželjniji i generalno, više cenjen nego moj omiljeni brend iz iste godine. Ne zato što je navodno bio bolji, jer zaista nije, već iz prostog razloga što se Ford daleko više dopao kupcima kada je bio novi, o čemu sam ranije i pisao, ali danas uživa u daleko manjem ugledu.

Ruku na srce, postoji i veliki broj poželjnih modela, kao što je prelepi Skyliner koji je pružao jedan od prvih posleratnih kupe-kabrioleta na svetu, i luksuzni Fairlane, ali je opet činjenica da je Chevrolet iz 1957. godine onaj koji svaki kupac želi.

Ali „nov spram novog“, Ford je spomenute godine bio apsolutni kralj. Ne samo u izložbeno-prodajnim salonima već i po pitanju performansi, o čemu svedoči i model Custom koji vidite na priloženim fotografijama.

Na prvi pogled liči na svaki drugi Custom opremljen motorom s šest linijski postavljenih cilindara, koji je tada važio za bazni i najjeftiniji model američkog proizvođača. Međutim, ovde je reč o jednom od samo 65 primeraka koji su fabriku napustili sa V8 motorom zapremine 312 kubnih inča (5,1 litra) i kompresorom razvijenim od strane firme McCullough. Njegov vlasnik je čovek po imenu Rendi Holms i on kaže da je ovaj Ford kupio njegov otac Džon, i da je automobil od prvog dana u porodici.

Dok je kompanija koju je osnovao Henri Ford bila prva koja je ponudila V8 motor u masovnoj proizvodnji još 1932. godine, do kasnih pedesetih godina prošlog veka, trend su pratili i glavni rivali poput Chevroleta i Plymoutha.

Posebno je impresivan bio Chevrolet koji je eksperimentisao sa direktnim ubrizgavanjem goriva, pa je Ford odlučio da mu se suprostavi dodavanjem kompresora. Da bi se automobil kvalifikovao za bilo koji šampionat, fabriku je moralo napustiti najmanje stotinu jedinica, a cilj Forda je bio u vidu trkanja na peščanim plažama u gradu Dejtona Bič, unutar američke savezne države Floride.

Proizvođač je zaista uspeo da spremi sto primeraka, i to 65 njih u baznom paketu opreme Custom, zatim još petnaest u formi na dvoseda Thunderbird, i na kraju još dvadeset u obličju kabrioleta Fairlane 500 Sunliner. Upravo je Custom bio najpoželjniji od njih, pošto je uglavnom bio slabije opremljen pa samim tim nije imao dodatnu masu.

Rendijev otac Džon je preuzeo vlasništvo nad vozilom početkom 1957. godine u američkoj saveznoj državi Mičigen i dugo godina ga je koristio kao porodično vozilo, iako je ispod haube razvijao 300 konjskih snaga i pružao impresivne performanse. Koliko impresivne? Pa spomenućemo da je ubrzanje od nule do 100 km/h trajalo svega 6,5 sekundi uz maksimalnu brzinu od 220 km/h. Za automobil sa masom od preko 1,5 tona, i onim čiji je agregat uparen s trostepenim automatskim menjačem, to je više nego odličan rezultat za period od pre pedeset i kusur godina.

Do ranih sedamdesetih godina, Custom je već na satu imao brojku od preko sto hiljada kilometara, a kako završna izrada Fordova iz navedenog perioda nije bila na nekom naročitom nivou, tako ga je Rendi sve manje vozio. To se pretežno odnosilo na pojavu korozije, a kada je započeo da mu zadaje i mehaničke promene, jednostavno ga je pakirao u hangar i zaboravio na njega.

Priča ipak ima srećan kraj pošto je vlasnik proveo sedam godina u procesu restauracije u periodu od 2011. do 2018. godine pre nego što je Ford kompletiran. Pokušao je da sačuva većinu originalnih delova, posebno onih mehaničkih, ali određenim delovima limarije nije bilo spasa.

To je predstavljalo problem pošto, kao što smo rekli, Chevrolet iz 1957. godine je danas značajno popularniji od Forda, pa samim tim je i dostupnost delova za „plavi oval“ značajno inferiornija.

Ipak, vlasnik kaže da se trud isplatio, pošto su njegovi roditelji još uvek među živima i nisu krili iznenađenje kada je Custom kompletiran. Ako ništa drugo, ovaj put, Ford je taj koji je dobio retku, ali vrednu bitku iako će verovatno nastaviti da bude u senci rivala iz General Motorsa…

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » sreda, 19. jan. 2022. u 17:11h

Talladega_500 piše:
utorak, 14. sep. 2021. u 04:28h
Prodaje se pionir popularnog modifikovanja automobila iz pedesetih godina

I pre nego što kažete - ne, ovo nije automobil koji je Silverster Stalone vozio u filmu "Cobra". Doduše niste mnogo omašili, pošto je u oba slučaja reč o modelu Mercury Coupe iz generacije koja se proizvodila od 1949. do 1951. godine. Iako veoma popularan i kao novi i kao polovnjak, ovaj automobil zapravo nije privlačio toliko pažnje sve dok jedan "klinac" nije odlučio da ga modifikuje i predstavi javnosti, a sada će jedan s(p)retni kupac biti u stanju da postane njegov vlasnik po prvi put posle skoro šest decenija.

Ovaj Mercury možda i nije najlepši "lead sled" koji smo videli, ali mu jedna druga karakteristika ide u korist. Naime, bio je to prvi četverotočkaš koji je stvorio takvu kategoriju i doneo dizajnerske detalje koje viđamo među modifikacijama do današnjeg dana.

Nedavno smo pisali da čuveni Barris Kustom uskoro zatvara vrata (https://autorepublika.com/2021/08/29/le ... ara-vrata/), a upravo je ta kuća modifikovala ovaj Mercury. Sve je započeo 1951. godine kada je jedan od zaposlednih po imenu Bob Hirohata kupio novi četverotočkaš i sa svojim gazdom Džordžom Barisom odlučio da ga "ulepša" po sopstvenom ukusu. Takav trend zapravo nije bilo novi čak ni u navedeno vreme, ali u većini slučajeva se zasnivao na predratnim primercima sa kojih bi mlađarija skidala sve šta je dodavalo nepotrebnu masu i onda se vikendom trkala na lokalnim stazama. Ali ovaj put Hirohata je ispred sebe imao poveći budžet pa nije štedeo na modifikacijama. Prva od njih je bila zaštitni znak "lead sled" kulture, a odnosi se na niži krov. On je spušten za oko desetak centimetara, a zatim je i visina vozila spuštena praktično do zemlje. Zatim su proširena i krila, to jest blatobrani, a zadnja svetla su preuzeta sa Lincolna iz 1952. godine. Prednji deo je navodno inspirisan nekoliko modela, pa je maska hladnjaka sa Forda iz 1951. godine dok su branici iz godinu dana starijeg Buicka. Nestale su i kvake na vratima, eliminisan je i B stub, a na veliko iznenađenje, Mercury nije imao preterano mnogo hroma.

Sa mehaničke strane, modifikovano je i ogibljenje da bi se dobila niža visina, ali motor nije taknut. Tu se nalazio fabrički Fordov agregat zapremine 255 kubnih inča (4,2 litre) sa 110 konjskih snaga. Međutim, kada je Cadillac debitovao svoj novi "osmak" 1952. godine zapremine 331 kubnog inča (5,4 litre) sa 190 "grla", Hirohata je odlučio da ga ugradi u svoj Mercury. Menjač je u početku bio fabrički manuelni sa tri stepena prenosa, ali ugrađivanjem Cadillacovog agregata, Mercury je dobio i njegov četverostepeni automatski menjač. Ovo ujedno nije bilo jedino šta je Hirohata pozajmio od General Motorsa već su i prekrivači zadnjih pneumatika bili Cadillacovi. Ceo doživljaj je popunjen i sa belim enterijerom i posebnom zelenoj boji.

Zavisno kojim izborima verujete, ceo proces je trajao 60 ili 97 godina, a kompletan proizvodio je debitovao 1952. godine na skupu poznatom kao Petersen Motorama organizovanog od strane istoimenog muzeja. Nije trebalo da prođe dugo vremena pre nego što se Mercury pojavio na naslovnim stranicama svih automobilskih magazina i postavi trend koji traje do današnjeg dana. Pomoglo je svakako što ga je Hirohata vozio širom Amerike na legendarnoj Route 66, a zatim se pojavio pred javnosti na trci Indianapolis 500. Navodi se da je tokom prve godine ovaj automobil osvojio čak 26 nagrada.

Mercury se zadržao u rukama njegovog kreatora svega nekoliko godina, da bi zatim dva puta promenio vlasnika do 1959. godine. A onda ga je kupio šesnaestogodišnji Džim Meknil svega 500 dolara (oko 4.690 "zelembaća" u današnjoj vrednosti novca). Vozio ga je pet godina pre nego što je kupio moderniji četverotočkaš, a onda ga parkirao u garažu u Los Anđelesu. Tu je ostao sve do 1988. godine kada su ga pronašli novinari West Coast Kustom magazina i odlučili da napišu reportažu. Restoracija je urađena osam godina kasnije pod komandom Meknila, kada je ovaj preminuo 2018. godine njegova familija je odlučila da ga osveži i preproda.

To će se desiti u januaru naredne godine na čuvenoj Mecum aukciji. Teško je predvideti kolika je vrednost pošto ne postoji neki drugi sličan automobil za usporedbu, ali većina eksperta smatra da će konačna brojka biti milionska.

Slika

Slika

Slika

Slika
Prodat za $2,14 miliona.
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » nedelja, 20. feb. 2022. u 14:42h

Fordov luksuzni karavan

Živimo u periodu kada su karavani odavno prerasli onu ulogu u kojoj su kupovani da bi ih vozile samo očajne domaćice, i to uglavnom za prevoze dece do škole i odlaske u kupovinu namirnica dok su muževi na radnom mestu. Možemo da ih vidimo i u luksuznom izdanju, pa i u sportskim verzijama visokih performansi, a iako kategorija polako izumire, to jest krosoveri ih šalju u penziju, ne sumnjamo da ćemo ih još dugo videti na ulicama.

Situacija nije uvek bila takva, barem na američkom tržištu. Ford je bio prvi koji je uvideo potrebu za takvim vozilima i tokom pedesetih godina prošlog veka je u jednom momentu kotrolisao čak 82% tržišta karavana.

Ali, General Motors je razvio najveće ikone kada je u periodu od 1955. do 1957. godine nudio model sa značkom Nomad. Takozvani „Tri-Five“ su generalno jako popularni među kolekcionarima u današnja vremena zahvaljujući čuvenom stilu „bejbi Cadillaca“ i prvoj generaciji motora poznatog kao Veliki blok V8 (Small Block V8).

Doduše, nije samo Nomad bio taj koji je uživao u jakoj potražnji već je tu bio i njegov mehanički blizanac Pontiac Safari, pa se pitamo gde je spomenuti Ford bio u celoj priči. Zapravo, i on je imao svog predstavnika koji je zvao Parklane i bio je zasnovan na luksuznom modelu Fairlane.

Chevrolet je pratio istu strategiju s Nomadom gde je uzeo karavan sa dvoje vrata i onda ga „napucao“ opremom iz premijum modela Bel Air, a debitovao je 1955. godine. Na odgovor iz Forda smo čekali godinu dana duže, i mnogi veruju da je to zapravo bio razlog zašto nije ostvario jednaki komercijalni uspeh, mada je spomenute 1956. godine u stvari pronašao više kupaca nego Nomad (12.000 prema 8.103 komada).

Većinu ove „luksuzne“ opreme verovatno uzimamo „zdravo za gotovo“ ovih dana, kao što su kožna sedišta, tepih u prtljažniku, prozori na dugme, radio uređaj i slično, ali je potrebno reći da je kod drugih modela za svaku takvu opciju bilo potrebno izdvojiti dodatne sume novca.

Bilo kako bilo, ovaj konkretni Parklane je detaljno restauriran i trenutno se prodaje. Možete ga videti na sajtu Hemmings, gde je ponuđen za sumu od 115 hiljada američkih dolara. Pokreće ga V8 motor zapremine 265 kubnih inča (4,3 litre) sa 200 konjskih snaga.

Ne sumnjamo da će se naći neki zakleti Fordovac koji će izdvojiti takvu sumu novca, iako se ona čini pomalo previsokom i zacelo većom nego što je potrebno izbrojati za Nomad. S druge strane, jako mali broj Parklanea je preživeo i još manji broj je restauriran, pa samim tim, epilog na kraju dana i jeste takav da je potrebno platiti povisoku cenu za taj ekskluzivitet.

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » ponedeljak, 23. maj 2022. u 16:12h

Zanimljivost dana: Kada je potezanje pištolja rešilo pitanje ko će na čelo Forda

Da, dobro ste pročitali. Ford, brend koji je „postavio Ameriku na noge“ i omogućio svakom Jenkiju da poseduje lični prvi automobil, se nalazio u tolikom rasulu tokom Drugog svetskog rata da niko nije bio siguran da li će uopšte nastaviti sa poslovanjem kada ratne godine budu okončane. Takvoj situaciji su prethodile godine lošeg poslovanja Henrija Forda i ignorisanje izmena na tržištu koje su se dogodile, što je išlo do te mere da je kao svog naslednika izabrao kriminalca bez ikakvog iskustva.

Na sreću firme, i druga strana je imala svog asa, a njegovo ime je Džon Bjugas, bez koga Forda danas možda ne bi ni bilo. Ovo je priča iz 1945. godine kada su dve visoko rangirane osobe unutar kompanije potegle pištolje jedan na drugog u obračunu koji je definisao američku automobilsku industriju.

Većini nas je Henri Ford poznat po Modelu T i tada nečuvenoj dnevnici od pet američkih dolara (više nego dvostruko više u poređenju sa najbližim konkurentom), ali je istovremeno imao i svoju mračnu stranu. Bio je otvoreni rasista, kasnije podržavao i Adolfa Hitlera i nikako nije mogao da se pomiri sa modernim dešavanjima u pogledu načina života koji je pogodio Ameriku tokom dvadesetih godina prošlog veka.

Primera radi, njegovi radnici stariji od 22 godine su morali biti oženjeni i imati decu, njihove kuće su zatim trebalo da budu uredne, deca da redovno idu u školu i da budu zdrava, cela porodica je morala nedeljom ujutro biti u crkvi.

Dalje, od radnika se očekivalo da obezbede da u njihovoj porodici muž i žena imaju životno osiguranje, a svako konzumiranje alkohola i cigareta je bilo strogo zabranjeno. Štaviše, jedina zabava u njihovom životu je bila ples uz klasičnu muziku i nikako uz onu moderniju kao što je bio tada popularan džez.

Da bi bio siguran da svi zaposleni prate takva pravila, Henri je osnovao posebano odeljenje u firmi nazvano u slobodnijem prevodu „Odeljenje za procenu društvene podobnosti radnika“ (Sociological Department – SD), čiji je posao bio da prave iznenadne posete u kuće zaposlenih u bilo koje doba dana i noći, kako bi proverili da li se poštuju propisana pravila.

Henriju je bila potrebna osoba koja će voditi odeljenje SD, a njegovo ime je Heri Benet. Iako je bio visok svega 168 centimetara, Benet se bavio boksom dok je bio član američke mornarice, a zatim je predvodio lokalne mafijaške grupe po Njujorku.

Nepoznato je kako je Henri upoznao Beneta, a po nekim pričama to se desilo još 1916. godine i tada mu je ponudio da zauzme poziciju telohranitelja u jednoj od fabrika. Benet je vremenom napredovao i do ranih dvadesetih godina je postao veoma blizak saradnik Henrija i predvodnik spomenutog odeljenja SD. Većina zaposlenih nije volela Beneta pošto je koristio agresiju da rešava sve probleme, a pritom nije imao nikakvo znanje u pogledu toga kako voditi firmu ili generalno šta je potrebno da automobil napusti fabriku. Posebno se istakao u borbi protiv sindikata koji su bili Henrijeva najveća noćna mora.

Dok je Benet jačao, Ford je prolazio kroz veoma težak period. Iako su tokom tridesetih godina debitovali neki zaista kultni modeli, posebno oni u periodu od 1932. do 1934. godine, Henri nije razumeo (ili nije želeo da razume) da sve veći broj Amerikanaca ne želi samo jeftini narodni automobil već i stil, snagu, pouzdanost i možda najbitnije od svega – prestiž.

Peh je uglavnom plaćao njegov jedini sin Edsel, koji je bio predsednik Forda na papiru, ali se zapravo jako malo toga pitao. Henri ga je obično sramotio pred svojim kolegama i nikada mu nije oprostio što je insistirao da se penzioniše Model T 1927. godine.

Do početka Drugog svetskog rata Ford je mesečno gubio oko deset miliona dolara (oko 199 miliona „zelembaća“ u današnjoj vrednosti novca), a niko u firmi nije znao koliko proizvodnja četvorotočkaša košta i koliko plaća svakom dobavljaču. Firmu je zapravo spasio početak rata, pošto su dobili skupocene državne ugovore, ali do 1943. godine Ford je imao novi problem. Naime, Edsel je preminuo, a stariji Henri je tada imao već 80 godina, pa se otvorila priča o tome ko će biti prvi čovek kompanije.

Tu spomenuti Benet dolazi u centar pažnje pošto je Henri insistirao da bude promovisan. S druge strane, Fordova familija (u čijem kompletnom vlasništvu se kompanija još uvek nalazila) je želela Edselovog najstarijeg sina Henrija II, koji se tada još uvek bio u američkoj mornarici i borio se protiv Japana na Pacifiku. U želji da ne vidi sina kako završava istom sudbinom kao muž, Edselova udovica Elenor je zapretila da će prodati svoj deo vlasništva u kompaniji čime Fordova familija po prvi put ne bi imala kompletnu kontrolu.

Henri je popustio, ali je problem i dalje ležao u spomenutom Benetu. Niko nije ni očekivao da će se pomiriti sa otkazom, ali istovremeno niko se nije ni usudio da mu saopšti vest iz razloga što je Benet u svojoj kancelariji čuvao veliku količinu oružja.

Tada u celu priču stupa spomenuti Džon Bjugas. Stigao je u Ford početkom četrdesetih godine nakon dugogodišnjeg iskustva rada u FBI, a zaposlio ga je baš Henri radi bezbednosti svoje familije. Bjugas je brzo postao blizak prijatelj sa Edselom i mnogo ga je pogodila njegova prerana smrt, pa je samim tim prihvatio odgovornost da zaštiti Henrija II od svih neprijatelja.

A u navedenom periodu nije imao većeg neprijatelja od Beneta, koji je odbijao da se povuče i da napusti firmu. Bjugas biva taj koji će uručiti otkaz Benetu, a zatim se uputio u njegovu kancelariju. Tu ga je dočekao Benet sa pištoljem u ruci, ali se Bjugas nije dao iznenaditi i takođe je izvadio svoj revolver. Kako je tekao njihov razgovor je misterija do današnjeg dana, ali Benet je navodno rekao da je radio za Henrija više od dvadeset godina i da Henri II ne zaslužuje da predvodi firmu koju nije izgradio. Bjugasov odgovor je bio da je Benet razlog za probleme u Fordovoj porodici i da mu preporučuje da spusti pištolj jer ispred njega stoji dugogodišnji FBI agent koji neće promašiti.

Taj dan je bio poslednji za Beneta u kompaniji i posle toga se povukao i uglavnom živeo mirnijim životom. S druge strane, Bjugas je napredovao sve do pozicije potpredsednika, pre nego što je napustio firmu 1968. godine. Njegovo najpoznatije delo je model Cortina, koja se prodavala veoma uspešno u Velikoj Britaniji.

Henri II je brzo preporodio posrnulog giganta i do 1949. godine Ford je opet bio profitabilan, posle čega su usledile možda najbolje godine kompanije u istoriji. I ko je onda najbitniji čovek u istoriji Forda? Henri, koji ga je izgradio? Henri II, koji ga je preporodio? Neko treći?

Pa mnogi će reći da ta zasluga pripada Džonu Bjugasu koji je preoteo kontrolu nad grupacijom od bivšeg kriminalca i to baš onako kako bismo videli u kaubojskim filmovima o divljem zapadu.

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » ponedeljak, 23. maj 2022. u 19:32h

Zanimljivost dana: Ford LTD LX je bio Mustang s četvoro vrata

Ukoliko pitate Amerikance kakvu kategoriju automobila najviše vole, šanse su velike da će vam reći da im je omiljeni stil takozvani „sleeper“. Ova reč se može prevesti kao „pospani“ ili „uspavani“ i karakteriše one četvorotočkaše koji na prvi pogled izgledaju dosadno, ali zato ispod haube kriju nešto pakleno. Danas ćemo obratiti pažnju na baš takav model i to na Ford LTD LX iz osamdesetih godina prošlog veka.

Daleko od toga da je bio „paklen“ prema modernim standardima, ali je delio platformu i mehaniku sa jednom velikom ikonom automobilske industrije – Mustangom.

LTD je izuzetno poznata i legendarna značka u Fordovoj istoriji. Originalno je debitovala 1965. godine kao luksuzno izdanje modela Galaxie 500, pre nego što je postao sopstveni model i naterao konkurenciju da prate takav potez. Možda najbolji način da opišemo LTD je onaj u kome kažemo da je bio „Lincoln ljudi koji nisu voleli da pokazuju debljinu svog novčanika“, a kasnije će postati ikona i u Australiji.

Ford nikada nije otkrio šta ova tri slova znače. Bilo bi lako pretpostaviti da je skraćenica za reč „Limited“, ali tokom godina se moglo čuti i ono „Luxury Trim Decor“ i „Lincoln Type Design“. Bilo kako bilo, ime LTD je bilo toliko jako da ga je američki proizvođač vozila koristio na tri različita modela krajem sedamdesetih godina – onaj standardni LTD, zatim manji LTD II i na kraju veći i luksuzniji LTD Crown Victoria.

Ford je krenuo sa razvojem potpuno nove platforme zvane Fox („Lisica“) početkom 1973. godine. Plan je bio da vremenom pokreće većinu modela brendova Ford, Mercury i Lincoln, i to s ciljem da se snize dimenzije i zadovolje moderni zakoni o potrošnji goriva. Razmatrana je i ideja da ona pruža pogon na prednje točkove, ali posle naftne krize godinu dana kasnije, one koja je smanjila kupovnu moć i potražnju za novim automobilima, ponovo je izabran pogon na zadnje točkove da bi se uštedelo na troškovima.

Iako je i dalje pružala takvu zastarelu konfiguraciju, nova platforma Fox je i dalje bila veoma moderna za svoje doba. Bila je udobna, jeftina za proizvodnju, ali najbitnije od svega – dovoljno fleksibilna da bi se na njoj proizvodili proizvodi različitih dimenzija. To se posebno odnosilo na prostor ispod haube, gde je kompletna mogla da pruža bogatu ponudu – od malenih motora sa četiri cilindra, pa sve do velikih jedinica u rasporedu V8.

Prvi automobili na arhitekturi Fox su bili Ford Fairmont i Mercury Zephyr, koji su debitovali 1978. godine kao zamena za Ford Maverick i Mercury Comet. Iako nisu bili atraktivno dizajnirani, njihove kockaste linije su omogućile da se iskoristi prostor u velikoj meri. Oni su takođe bili lagani, pa tako Fairmont sa četvoro vrata, V8 motorima i automatskim menjačem je i dalje bio težak svega 1.360 kilograma.

Dok su novi standardi o izduvnim gasovima ubijali snagu, Ford je odlučio da se koncentriše na udobnost i luksuz, a to se pokazalo kao veliki potez i već prve godine 612 hiljada primeraka je pronašlo svoje kupce. Do kraja sedamdesetih godina, gotovo svaki veći Ford, Mercury i Lincoln je koristio ovu platformu. Većina ljudi verovatno ne bi mogla tako nešto primetiti na prvi pogled, a onda su debitovali LTD i Mustang u osveženim verzijama.

Ne samo što su delili platformu i mehaniku, već je zapravo i stilski deo bio jako sličan sa prednje strane. Naravno, Mustang je bio kupe i kabriolet, a LTD limuzina i karavan i sumnjamo da bi ih neko pomešao. A onda je Ford odlučio da ponudi nešto za sve one koji možda imaju poroicu i decu, i zbog toga su im potrebna zadnja vrata, a pritom žele da zadrže duh Mustanga.

Istorijske knjige kažu da je na ideju došao niko drugi nego legendarni vozač Bob Bondurant. Možda njegovo ime nije poznato izvan Amerike, ali tokom šezdesetih godina je bio fabrički vozač Forda u raznim šampionatima, ukljujući i vožnju legendarnog GT40-a na LeMansu.

Tokom osamdesetih godina je vodio veoma uspešnu privatnu školu za sve one koji bi želeli naučiti kako voziti kao profesionalni vozač, a jedan od modela je bio baš LTD. Međutim, umesto fabričkog motora sa šest cilindara, Bondurant je ubacio 5,0-litarski V8 baš iz Mustanga. Izvori kažu da je jedan od učenika bio visoko rangirani zaposleni u Fordu, i ideja o moćnijem LTD-u mu se toliko dopala da je predstavio svojim čelnicima.

Priča se pročula sve do prvog čoveka firme Donalda Pitersona. LTD je tada već bio godinama na tržištu i Piterson je pokušao da privuče pažnju javnosti specijalnim izdanjem, pa je odluka pala da dobije specijalnu modifikaciju nazvanu LX. I ovde je veza sa Mustangom postojala, pošto je sportista koristio baš takvu značku.

Na prvi pogled posmatrano, LX je izgledao kao svaki drugi LTD na ulicama. Zapravo se razlikovao samo po 14-inčnim felnama, ali je razlika bila mnogo veća u enterijeru. Prednja klupa je zamenjena sa sportskim sedištima iz Mustanga, uz potpuno novu kontrolnu tablu. Ono šta ga je posebno razlikovalo je 5,0-litarski motor ispod haube sa 175 konjskih snaga.

Možda takva brojka zvuči smešno za današnje standarde, ali sredinom osamdesetih godina je bila fantastična za jedan porodični automobil. Nažalost, V8 motor je bio uparen samo sa četvorostepenim automatskim menjačem, ali i pored toga LX je mogao da ubrza od nule do 100 km/h za manje od osam sekundi što je bilo brže nego glavni rivali koji su stizali u vidu moela kao što su Pontiac 6000 STE i Dodge 600 SE.

Mehanička unapređenja su kompletirali i modifikovano ogibljenje i disk kočnice, a popularni tjuning kasnijih godina je podrazumevao i preuzimanje motora direktno iz Mustanga i ugrađivanje u LTD.

Proizvodnja će trajati samo osamnaest meseci u periodu tokom 1984. i 1985. godine, a fabriku će napustiti svega 3.260 jedinica. Veruje se da je glavni razlog ležao u ceni od 11.420 američkih dolara ili oko 30.644 „zelembaća“ u današnjoj vrednosti novca. To ga je učinilo za oko 30% skupljim od Mustanga sa istim mehanikom, pa ne čudi što se većina kupaca odlučivala za sportistu.

Šanse su male da bismo videli naslednika, čak i da je popularnost bila veća pošto je LTD penzionisan posle 1986. godine i zamenjen modernijim modelom Taurusom s pogonom na prednje točkove. Ipak, LTD LX danas živi kao jedan od prvih američkih pokušaja da se napravi sportska limuzina manjih dimenzija, što je kategorija kojom su uglavnom dominirali nemački i italijanski modeli u navedenom periodu.

Ako ništa drugo, danas uživa u velikom poštovanju među Fordovcima i možemo ga često videti na trkačkim stazama sa modernim modifikacijama.

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » četvrtak, 9. jun 2022. u 06:46h

„Đavolske kočije“ stižu na aukciju

Ne mogu reći da sam ikada bio ljubitelj muzičkih romantičkih komedija i nikada nisam ni gledao čuveni film „Grease“ ili kako je kod nas stručno preveden „Briljantin“. Drugi deo ipak nisam mogao da propustim zbog Mišel Fajfer (hehe), ali jedna scena iz prvog dela koju sam gledao mnogo puta je ona trka pod nazivom „Thunder Road“. Jer šta ima lepše od trke dva klasična Forda, posebno za sve nas kojima je „krv plave boje“?

U sada već legendarnoj sceni, lider grupe nazvane T-Birds Deni (igra ga Džon Travolta) izaziva vođu rivalske grupe „Škorpiona“ Lea na trku, gde pobednik preuzima takozvani „pink slip“ poraženog.

Tako nešto smo sigurno čuli dosta puta u serijskom ostvarenju u originalu nazvanom „Fast & Furious“ i odnosi se na papir ružičaste boje koji potvrđuje vlasništvo nad vozilom. Čuveni „Džontra“ naravno uspeva da pobedi, jer kakav bi bio film iz sedamdesetih godina prošlog veka gde je negativac brži, i to za volanom Forda DeLuxea iz 1948. godine.

Spomenuta godina je bila poslednja za model originalno predstavljen 1941. godine sa stopiranom proizvodnjom nekoliko meseci kasnije zbog Drugog svetskog rata. Zatim je ponovo napuštao izložbeno-prodajne salone u periodu od 1946. do 1948. godine pre nego što je debitovao potpuno novi posleratni model.

Pokretao ga je V8 motor zapremine 239 kubnih inča (3,9 litara) sa stotinu konjskih snaga, pa samim tim performanse i nisu bile baš pozavidne.

Mnogi će reći da je prava zvezda filma onaj „gubitnički“ automobil, a njegov nadimak je Hell’s Chariot („Đavolske kočije“). Reč je o modelu Mercury Eight iz 1949. godine i dok je spomenuti Ford bio uglavnom u fabričkim stanju, „kočije“ su pretrpele dugačku listu modifikacija.

Ovaj Mercury je inače veoma cenjen u kulturi nazvanoj „hot rod“ i retko kada se može videti onako kako je napustio fabriku. Ovaj konkretni primerak je modifikovala kuća Customs by Eddie Paul i za snimanje su spremljena dva primerka. Jedan je uništen u filmskoj sceni dok je onaj drugi, upravo ovaj koji vidite na priloženim fotografijama. Kasnije se pojavio u još nekoliko filmova i reklama, a danas je u privatnom vlasništvu.

Njegove modifikacije su uglavnom dizajnerske prilike i odlikuje ga modernija maska hladnjaka, zatim vatrene grafike i posebne felne sa oštrim detaljima. U filmu je objašnjeno da je vlasnik na taj način uništavao protivničke automobile u uličnim trkama i isto je pokušao i sa spomenutim Fordom, ali ovaj put bez većih rezultata.

Mehaničke izmene se odnose na modifikovano ogibljenje da bi se snizila visina karoserije i spustio novi izduvni sistem cevi sa agresivnijim zvukom. Nažalost, iako je Mercury uglavnom bio nov za 1949. godinu, njegova mehanika je bila samo evolucija Fordovog čuvenog motora „flathead V8“, inače starog sedamnaest godina.

Razvijao je 110 konjskih snaga iz radne zapremine 255 kubnih inča (4,2 litre) i moraće proći još nekoliko godina pre nego što ga zameni moderniji „y-block“. Snaga se inače prenosi na zadnje točkove preko trostepenog automatskog menjača.

Fabričke informacije kažu da je ubrzanje iz mirovanja do 100 km/h trajalo 17,1 sekundu uz maksimalnu brzinu od 133 km/h. Spomenućemo zanimljiv podatak da su „đavolske kočije“ napustile fabriku kao kupe, pre nego što je Customs by Eddie Paul sproveo preradu, a restauracija je urađena pre desetak godina.

Automobil se nedavno pojavio i u popularnoj emisiji „Pawn Stars“, ali nije uspeo da pronađe novog vlasnika po ceni od 700 hiljada američkih dolara. Narednog meseca će se pojaviti da aukciji Mecum i očekuje se da će cena biti daleko viša.

Šta da kažemo osim da je „trka kao trka“ zapravo bila takmičenje dva „sporaća“, ali dva klasična Forda, to jest Forda i Mercuryja, jedan pored drugoga, što je već samo po sebi „legenda za sebe“.

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » sreda, 6. jul 2022. u 15:27h

Zanimljivost dana: Manje je više – Ford Thunderbolt

Većina ljubitelja profesionalnog auto-moto sporta izvan Sjedinjenih Američkih Država će se složiti da trkanje na pravcu ne zahteva neko posebno umeće. Dovoljno je samo stisnuti gas do kraja i držati volan pravo, zar ne? Realnost je pomalo drugačija, posebno ako za primer uzmemo klasične četvorotočkaše bez ikakve električne tehnologije.

Kao vlasnik jednog starog Chevroleta iz 1971. godine sa kamionskim motorom (468 kubnih inča ili 7,7 litara), mogu vam reči da jakim pritiskom na gas ćete samo praviti „burnout“ na mestu, a kada konačno krenete toliku snagu u relativno maloj karoseriji je izuzetno teško obuzdati. Iz spomenutih razloga, američki šampionat trkanja na pravcu NHRA (National Hot Rod Association) je izuzetno popularan do današnjeg dana, a na vrhuncu slave je bio tokom šezdesetih godina prošlog veka. U ovom izdanju zanimljivosti dana ćemo pogledati ka legendi ovog takmičenja, modelu Ford Fairline Thunderbolt i kako je on promenio NHRA kada je debitovao tokom sezone vožene 1964. godine.

Na prvi pogled se čini da Ford nije morao da pravi nikakve izmene za navedenu sezonu. Samo godinu dana ranije je model Galaxie Lightweight („lagani“ kada se prevede s engleskog jezika) je pobedio na 65 trka, uz postavljene još rekorde na čak 22 staze, ali je NHRA planirao da promeni pravila za 1964. sezonu.

Najmanja masa vozila je snižena na 1.440 kilograma dok je dozvoljen motor zapremine 427 kubnih inča (7,0 litara). Ali Fordu konkurencija nije dala mira, i ona se zasnivala na modelima kao što su Chevrolet Impala Z11, Pontiac Catalina SuperDuty, Dodge RamCharger i Plymouth Max Wedge.

Iako je Galaxie mogao da im parira sa snagom, ipak je bio preko sto kilograma teži nego rivali. Kompanija se dala na tada neviđeno razmišljanje da se bori protiv konkurencije sa manjim modelom Fairlane. Kažemo „neviđeno“ iz razloga što je među Jenkijima vladalo pravilo da se bolje performanse dobijaju većom snagom, a nikako manjom masom.

Ali sa težinom od svega 1.360 kilograma, Fairlane je bio za čak 270 kg laki nego Galaxie, i pored toga je stavljen na strogu dijetu. Iz vozila je izbačeno sve što je dodavalo nepotrebnu masu kao što su izolacija od buke, grejači, radio uređaj i poveća sedišta, dok su prednja krila i hauba razvijeni od plastike ojačane staklenim vlaknima. Čak su i hromirani branici zamenjeni onim od aluminijuma, dok su standardna stakla ustupila mesto onima izvedenim od materijala zvanog pleksiglas.

Bilo je potrebno napraviti sve ove izmene iz razloga što je u Fairlane trebalo da bude ugrađen motor daleko veći od onih koji su bili u serijskoj proizvodnji. U spomenutom periodu, najveći agregat pod haubom je bio onaj zapremine 289 kubnih inča (4,7 litara) dok je model za takmičenje, za koji je odlučeno da će se zvati Thunderbolt, morao da pokreće V8 zapremine 427 kubnih inča (7,0 litara).

Automobil je takođe morao da prođe kroz detaljne modifikacije, ali je na kraju bio spreman za početak sezone vožene 1964. godine. Razvijao je 425 konjskih snaga na papiru, mada će oni koji su ga vozili reći da je brojka lažna barem za 20%. Spomenućemo da je konačan model zapravo bio nešto lakši od potrebnih 1.450 kilograma, zbog čega je hromirani branik postavljen pozadi. Iz tog razloga Thunderbolt je imao dva potpuno drugačija branika i to aluminijumski napred i hromirani pozadi.

Prvih pedeset jedinica je napustilo fabriku na vreme da bi se model homologovao za novu sezonu. Ford ih je koristio kao deo fabričkog tima, ali su i privatnici mogli da ih kupe po ceni od 3.780 američkih dolara (oko 33.890 „zelembaća“ u današnjoj vrednosti novca).

Konačna proizvodnja se zaustavila na cifri od sto primeraka, od čega je 51 posedovao trostepenu automatskz transmisiju, a preostalih 39 četvorostepeni manuelni menjač. S vremenom na četvrtini milje od samo 11,6 sekundi, Thunderbolt je bio za oko sekundu brži nego bilo koji rival i prošetao se do titule u pomenutoj takmičarskoj sezoni. U finalu su se našla dva njegova vozača i to Bač Lil i Gas Ronda, a slavio je ovaj drugi.

Nakon što je osvojio sve što se moglo osvojiti na svom debiju, Thunderbolt se povukao iz NHRA posle samo jedne sezone. Neki privatnici su nastavili da ih koriste zajedno s novim Mustangom, dok je fokus Forda sa svojim fabričkim timovima bio na LeMansu i NASCAR-u.

Većina proizvedenih primeraka je preživela i danas uživaju u velikom ugledu kod kolekcionara. Cene se obično kreću od 200 hiljada američkih dolara pa sve do nekoliko miliona „zelembaća“, zavisno od trkačke istorije i koja legenda profesionalnog auto-moto sporta je bio vlasnik.

Potez sa manjim dimenzijama su kasnije pratili i Chevrolet, Pontiac, Plymouth, Dodge i ostali velikani, a sve je započelo od Fordovog programa po imenu „Total Team“, onog koji je dominirao gde god da se pojavio tokom šezdesetih godina prošlog veka…

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » sreda, 3. avg. 2022. u 17:32h

Zanimljivost dana: Ford Mustang SVO – nesuđeni sportista

Sigurno smo gledali one video snimke na društevnim mrežama u kojima vozač Forda Mustanga želi da se, da izvinite na rečniku „kurči“ pred masom ljudi, a onda završi u publici ili na trotoaru nakon što izgubi kontrolu nad vozilom. Takvi slučajevi nisu retki i kombinacija su mnogih karakteristika omiljenog američkog automobila. Visoka snaga, mala masa, neiskusan vozač su samo neki od razloga, ali ključni je ležao u podatku da sve do trenutne generacije koja je debitovala 2015. godine, Mustang zapravo nije imao nezavisno ogibljenje (sa izuzetkom retkih modela s oznakom Cobra, i to u periodu od 1999. do 2001. godine).

U ovom izdanju zanimljivosti dana ćemo obratiti pažnju na relativno zaboravljeni Mustang SVO iz osamdesetih godina prošlog veka koji je pokušao da se približi korak bliže sportskim četvorotočkašima.

Često se pokreće pitanje kakvoj kategoriji ovaj automobil pripada, ali nema jasnog odgovora. Jedni ga zovu „muscle car“, što zapravo nije sa izuzetkom onih baš ekstremnih verzija kao što su Shelby GT500, CobraJet i Boss 429. Sportista svakako nije bio sve do sadašnje generacije. Ford ga je reklamirao u „pony“ kategoriji, što znači da je pružao dopadljiv stil, dovoljno snage i solidne performanse, ali nikada dovoljno velike da stane na crtu Porscheu ili Jaguaru.

Naravno, Kerol Šelbi i njegov model Shelby GT350 svakako jesu bili sposobni za tako nešto, ali kao što znamo, nestali su sa tržišta nakon 1970. godine. Devet godina kasnije, Mustang je debitovao u svojoj trećoj generaciji pod kodnom oznakom Fox i doneo dosta novina.

Posle dve naftne krize, Sjedinjene Američke Države su odjednom počele da obraćaju pažnju na potrošnju goriva i emisiju izduvnih gasova, pa se za dizajn postarao Džek Telnak koji je imao dugogodišnje iskustvo rada u Evropi. Novi Mustang je postao aerodinamičniji, a istovremeno su usledile i velike izmene ispod haube. I dalje je u ponudi bilo nekoliko V8 motora, ali je posebnu pažnju privukao 2,3-litarski turbobenzinac sa 132 konjske snage.

Bio je to prvi slučaj u istoriji ove legende da je takva tehnologija dostupna i iako nije privlačio dosta kupaca, definitivno je pokazao potencijal. Potrebno je spomenuti da je ovo takođe bio period kada je automobilska industrija prolazila kroz veliku revoluciju „preko bare“. Nova generacija mlađarije je želela pogon na prednje točkove i ekonomičnije motore do te mere da je Ford čak razmatrao da ponudi Mustanga sa takvim karakteristikama (tu poziciju će kasnije da popuni model Probe).

Odjednom su postali popularni modeli kao što su Toyota Celica, Honda Prelude, Mazda MX-6 i slični, a zajedničko im je između ostalog bilo i to što su iz države „izlazećeg Sunca“, a američki proizvođač vozila je osnovao potpuno novi tim pod imenom SVO (Special Vehicle Operations) s ciljem da od Mustanga napravi sportski model za dominaciju na stazama.

U spomenutom periodu veoma popularna kategorija profesionalnog auto-moto sporta je bila serija IMSA (International Motor Sports Association), a Ford je okupio svoje najbolje inženjere i vozače iz celog sveta. Nakon dominacije u IMSA, odluka je pala da SVO razvije sličan serijski model, što bi učinio uz pomoć vlasnika privatnog tima Džeka Rauša.

On je koristio Mustang na trkama izdržljivosti gde je američki model uspevao da nadmaši mnogo skuplje rivale kao što su Nissan 280ZX Turbo, Mazda RX7-GLS, Porsche 944 i Toyota Supra. Novitet je morao da ima sve one američke karakteristike koje su ga krasile u prošlosti, ali istovremeno i sportske detalje kako bi parirao spomenutoj konkurenciji. To znači da ga je morao pokretati turbobenzinac koji se se tada smatrao tehnologijom budućnosti. Planirana je godišnja proizvodnja od svega deset hiljada jedinica.

Mustang SVO je zvanično debitovao 1984. godine i već na prvi pogled je bilo jasno da se radi o zaista specijalnom modelu. Umesto četiri fara je posedovao samo dva, uz poveći ozvor na haubi i zadnjem spojleru sličan onome koji ćemo kasnije videti na Sierri Cosworth. Ali prava razlika je bila ona koju nismo mogli da vidimo golim okom.

Sve je započelo oko spomenutog 2,3-litarskog turbobenzinca čija je snaga povećana na 175 „grla“. To je bilo za deset konjskih snaga više u poređenju sa 5,0-litarskim atmosfercem. Firma Koni je pozvana da modifikuje ogibljenje, kočni sistem su odlikovali diskovi, kako napred tako i pozadi, pneumatici Goodyear Eagle 225 50 Gatorback, a petostepeni manuelni menjač je stigao sa kraćim prenosnim odnosima.

Prema fabričkim podacima je ubrzanje od nule do 100 km/h trajalo 7,5 sekundi dok je maksimalna brzina bila 205 km/h. Na uporednim testovima protiv nemačke i japanske konkurencije, SVO se pokazao izuzetno dobro i nije imao one boljke iskazane u vidu ponašanja u krivinama koje smo navikli da vidimo kod Mustanga. Međutim, postojao je jedan veliki problem, a to je bila cena.

SVO je koštao čak 16 hiljada američkih dolara (oko 43.690 „zelembaća“ u današnjoj vrednosti novca), dok se onaj sa V8 motorom mogao dobiti približno upola jeftinije. Za kupce kojima je bio bitniji zvuk osam cilindara i nisu provodili vreme na stazama, turbobenzinac se jednostavno činio kao bacanje novca. Doduše ovde je potrebno reći da je SVO bio napucan opremom i imao je samo dve opcije – kožna sedišta i šiber. Svega 4.508 primerka su napustila fabriku ili više nego dvostruko manje nego što se originalno očekivalo.

Snaga motora je naredne godine povećana na 205 „konja“, ali se i pored toga prodaja nikada nije oporavila. Tokom tri godine, koliko je trajala proizvodnja, prodajna postignuća SVO-a će se zaustaviti na brojci od 9.844 jedinica, što je manje od onoga čemu se Ford nadao na godišnjem nivou. Razloga ima nekoliko, a najčešće se spominje visoka cena.

Međutim, takođe je potrebno reći da je benzin ponovo bio jeftin do sredine osamdesetih godina i da je američka javnost ponovo želela V8 motore. To je bio jedan od ključnih razloga zašto je planirani Mustang sa pogonom na prednje točkove otkazan, mada se automobil na kraju ipak pojavio u prodaji pod imenom Probe.

Uz sve to, takođe moramo da kažemo da publika nikada nije povezivala Mustang sa inostranim sportskim modelima, pa SVO jednostavno nikada nije ni dobio šansu. S druge strane, slična strategija sa turbobenzincem se pokazala mnogo uspešnijom na modelu Thunderbird, o kom smo opet nebrojeno puta pisali.

Ne možemo reći da je SVO danas preterano poželjan klasik. Njegove cene svakako rastu, a takođe je popularan u tjuning verzijama, gde se umesto originalnog 2,3-litarskog turbobenzinca ugrađuje onaj moderni identične zapremine i 330 konjskih snaga.

Ako ste se ikada zapitali zašto je Mustang onakav kakav jeste, i zašto je bilo potrebno čekati sve do nedavno da „uđe u novi vek“, odgovor je sasvim očigledan – zato što je publika tako želela. SVO je najbolji primer šta se desi kada pokušate da promenite ono što ste gradili kroz istoriju.

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » ponedeljak, 5. sep. 2022. u 15:18h

Zanimljivost dana: Ford Fairlane R-Code

Ukoliko bi sagledali situaciju Forda na američkom tlu tokom šezdesetih godina, došli bismo do jednog veoma zanimljivog zaključka. Kao ideja tadašnjeg programa „Total Performance“, Ford je dominirao u gotovo svakoj formi profesionalnog auto-moto sporta gde se takmičio, ali takvi rezultati nisu bili preneti i na ulicu. Primera radi, tokom takozvane „muscle car“ revolucije, videli smo velikane kao što su Chevrolet Chevelle, Pontiac GTO, Plymouth GTX, Dodge Charger i mnoge druge.

A onda pogledamo u dvorište Forda, i pronaći ćemo možda po koje izdanje Shelby popularnog Mustanga koji opet nije mogao da parira spomenutim konkurentima. Tada je ovaj proizvođač odlučio da predstavi verziju R-Code popularnog Fairlanea i ulice nikada više nisu bile iste.

Fairlane je relativno poznat model ne samo u Americi već i u Australiji, a na domaćem tlu je debitovao 1955. godine kao vrhunac Fordove ponude. Dobio je ime po privatnom imanju Henrija Forda (Fair Lane), a početkom šezdesetih godina je postao prvi model kompanije u takozvanoj srednjoj kategoriji.

Pre toga brend je nudio samo kompaktne četvorotočkaše kao i one velike, pa je Fairlane popunio takvu prazninu. Mogao je da se naruči kao kupe, limuzina, karavan, kabriolet i pikap kamionet i prodavao se izuzetno dobro. Ford je predstavio petu generaciju 1966. godine, a po prvi put su dodati i moćniji motori za uličnu upotrebu.

To se pre svega odnosi na takozvani „Thunderbird V8“ zapremine 390 kubnih inča (6,4 litre) koji je bio dostupan u verziji nazvanoj GT, odnosno GTA ukoliko se kupac odlučio za automatski menjač. Međutim, Thunderbird V8 je pozajmljen iz istoimenog teškog luksuznog kupea i bio je namenjen isključivo za lagano i udobno krstarenje na duže relacije. Iako je razvijao odličnih 335 konjskih snaga, opet nije mogao da stane na crtu Chevellu, GTO-u, GTX-u i Chargeru.

Ovaj put nije ostavljen prostor za spekulacije i Ford je odlučio da opremi Fairlane najboljim motorom koji je imao u svojoj ponudi. Njegovo ime je bilo R-Code i ugrađivao se u gotovo svaki trkački Ford, uključujući i onaj koji je pokretao model GT40 kada je slavio na trci 24 sata LeMansa četiri godine zaredom.

Na papiru je razvijao 425 konjskih snaga i maksimalnih 650 Nm obrtnog momenta iz zapremine 427 kubnih inča (7,0 litara), mada će kasniji testovi pokazati da je brojka zapravo bliza 500 „grla“. Radi poređenja, i veliki motor Hemi korporacije Chrysler, koji se smatra svetim pismom među mišićavim četvorotočkašima, je imao identičnu snagu uz svega 14 Nm obrtnog momenta više.

Jedini menjač u opciji je bio četvorostepeni manuelni koji je prenosio snagu na zadnje točkove. Prema fabričkim podacima ubrzanje od nule do 100 km/h je oduzimalo samo 4,9 sekundi uz maksimalnu brzinu od 247 km/h.

Podatak koji se posebno dopao svima onima kojima „benzin teče kroz vene“ je onaj da je R-Code na prvi pogled izgledao kao svaki drugi Fairlane. Amerikanci zovu takvu konfiguraciju „sleeper“ ili „pospani ili uspavani“, a obično karakteriše vozila koja izgledaju pomalo dosadno na prvi pogled, uz veliko iznenađenje po pitanju mehanike.

Možda jedini način da ga prepoznate je po povećem otvoru na haubu, koji je tako postavljen da hladi pogolemi motor, ali i zato što jednostavno nije mogao biti drugačije uglavljen u maleni Fairlane. Ford je ranije nudio lagane materijale poput aluminijuma, stakla i trkačkih sedišta, ali R-Code nije imao ništa od toga. Štaviše, čak i felne i pnematici su bili identični onima sa modela sa šest cilindara ispod haube.

Ključni razlog je ležao u tome da se moralo uštedeti na troškovima, pošto je R-Code već bio (pre)skup, ali i onaj da su vlasnici uveliko voleli da tjuniraju svoje ljubimce i retko kada bi zadržavali fabričke specifikacije. Spomenućemo da je jedina boja u ponudi bila bela.

Nažalost, ovaj automobil se pokazao previše skupim za prosečnog kupca pošto je koštao 4.502 američkih dolara (oko 38.740 „zelembaća“ u današnjoj vrednosti novca). Takva suma možda ne zvuči previše u današnjim vremenima kada čak i Honda Civic može da košta više, ali spomenute 1966. godine je bila za oko 33% veća nego recimo ona koja se tražila za model Dodge Charger sa slavnim motorom Hemi.

Na kraju je bio u ponudi samo jedne godine i naručeno je samo 57 jedinica. Većina kupaca je bila ona koja se takmičila u amaterskom auto-moto sportu, tako da je retko koji R-Line preživeo u originalnom stanju, a ako ga danas pronađete vrednost se procenjuje na oko 200 hiljada dolara.

Nakon toga Ford se koncentrisao na novo izdanje Shelby GT500 modela Mustang kao i na sportistu zvanog Torino. A Fairlane R-Code? Slično kao i pre pet decenija, i danas privlači pažnju, i to najviše onih koji ne žele da pokažu koliko je dubok njihov novčanik.

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » subota, 22. okt. 2022. u 15:50h

Jedan Amerikanac poseduje čak osam primeraka modela Ford Escort

I ne, pri tome ne pričamo o onim konfiguracijama čuvenog Forda Escorta kao što su Mexico, Cosworth ili XR3i od kojih nam zastaje dan. Iako su delili ime i neke dizajnerske linije, Escorti s dva kontinenta nisu bili preterano slični, iako su razvijeni kao Fordov prvi „svetski automobil“.

Prva generacija je imala najduži životni vek i proizvodila se od 1981. do 1990. godine kao zamena za popularni, ali zastareli model Pinto. Služio je kao jeftino prevozno sredstvo i prodavao se u velikim brojkama. Štaviše, Escort je postao bestseler „preko bare“ 1985. godine kada je pronašao preko 440 hiljada kupaca.

Daleko od toga da su svi bili jeftini i zaboravljeni, posebno zato što je američki gigant nudio i 1,6-litarski turbobenzinac sa 120 konjskih snaga i petostepenim manuelnim menjačem, ali većina njih danas nemaju neki kultni status i kolekcionarsku vrednost.

To ih najviše razlikuje od evropskog rođaka koji u neku ruku ima status žive legende. Kupac je mogao da bira između heča sa troje i petoro vrata i karavana po početnoj ceni od svega 5.500 američkih dolara (oko 19.800 „zelembaća“ u današnjoj vrednosti novca). Svoju konfiguraciju će kasnije ponuditi i Fordov brend Mercury pod imenom Lynx sa nešto luksuznijim enterijerom.

Ali Amerikancu po imeni Deni Farkas nije bitno kakav imidž Escort ima i ovaj 29-godišnjak iz savezne države Ohajo trenutno poseduje čak osam primeraka. Na pitanje zašto se odlučio baš za njega, kaže da je uvek voleo četvorotočkaše na koje javnost ne obraća mnogo pažnje i da ih je obično pronalazio u prodaji po veoma pristupačnim cenama.

Priznaje da je i podatak da je njegov brat posedovao primerak Escorta igrao veliku ulogu da zavoli Fordov kompakt. Prvi komad je kupio 2019. godine, a taj je napravljen još 1985. godine, i od tada je prešao manje od 50 hiljada kilometara.

Originalni i jedini kupac je zaista bila „baba koja ga je vozilo samo do pijace“. Nakon toga je u kolekciju dodat još model sa petoro vrata i to sa Mazdinim 2,0-litarskim dizelom. Ford je nudio ovu opciju samo od 1984. do 1987. godine, a iako je dizel razvijao svega 52 konjske snage, u stanju je da pruži potrošnju manju od četiri litre na pređenih sto kilometara.

Usledio je i „luksuzni“ Mercury Lynx, a dragulj njegove kolekcije je Escort SS.

Iako je ova značka uglavnom bila rezervisana za konkurentski Chevrolet i bila je skraćenica za Super Sport, Ford je tokom 1981. godine ponudio identičnu opciju i na Escortu. Odlikovao je 1,6-litarski benzinac sa 65 konjskih snaga, nešto veće kočnice, klima uređaj, AM/FM radio i specijalne grafike, a u svoje vreme je koštao 7.641 dolar (današnjih 24.949 najmanjih zelenih novčanica).

Farkas je platio tek hiljadu „zelembaća“ za svoj primerak i služi mu za svakodnevnu vožnju. Njegov posao zahteva da dnevno za volanom provede oko 80 kilometara, pa iako četiri i kusur decenija star Ford možda nije idealan za takvu svrhu, Farkas kaže da četiri od njegovih osam Escorta služe za delove i da je u stanju da sam reši sitne kvarove. Sada želi da pronađe i Escorta SS u karavanom izdanju, a takva pretraga je kao težnja da se pronađe igla u plastu sena.

Farkas je posedovao i spomenuti primerak sa turbo motorom. On je bio u stanju da ubrza iz mirovanja do 100 km/h za devet sekundi, što ga je učinilo bržim neko recimo Volkswagen Golf GTI, ali i pored toga što je bio jako zabavan za vožnju, pokazao se najmanje pouzdanim i danas uglavnom služi za delove iako na satu stoji brojka od tek 30.400 kilometara.

To je jedan od tri turbobenzinca u njegovoj kolekciji, a nedavno je ona postala bogatija za karavan sa imitacijom drvenih detalja na vratima i krilima. Onaj primerak iz 1983. godine se pojavljivao i u holivudskim izdanjima kao što su „A Man Called Otto“ sa Tomom Henksom u glavnom ulozi, kao i u seriji Netflixa pod imenom „Archive 81“.

Farkas nije sigurno koliko dugo će voziti Escorte, a ako se jednog dana predomisli i pronađe neki drugi omiljeni automobil, želja mu je da ih pokloni nekome ko jednako voli manje popularne četvorotočkaše.

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » petak, 28. okt. 2022. u 19:40h

Zanimljivost dana: Kako je koncept model Lincolna promenio istoriju Betmena

Živimo u vremenima kada su akcioni filmovi bazirani na super-herojskim stripovima postali toliko česti da je teško pratiti ko je ko i koliko često izlaze u bioskope. Takav trend nije oduvek postojao i serija Betmen, koja se emitovala na malim ekranima od 1966. do 1968. godine, je bila jedna od prvih koja je stavila akcionog heroja na televizor. Betmenu je bio potreban specijalni automobil da obavlja poslove, a kao rezultat je nastao model koji do današnjeg dana služi kao inspiracija za filmske modele.

Sve je započelo na Sajmu automobila u Čikagu 1955. godine, kada je svetlost dana ugledao konceptni model Lincoln Futura. Ime je dobio po španskoj reči za reč budućnost i nije teško zaključiti zašto je tako. Futuristički dizajn je inspirisan serijom prelepih koncept vozila od strane Forda i njegovih divizija Ford, Mercury i Lincoln iz ranih pedesetih godina prošlog veka. Futura je najviše ličio na godinu dana stariji Mercury XM-800, a dizajnirao ga je dugogodišnji Fordov stilista Džon Nadžar. Njegove crteže je kasnije samostalna italijanska kompanija Carrozzeria Ghia sprovela u delo po ceni od 250 hiljada dolara (oko 2,5 miliona "zelembaća" u današnjoj vrednosti novca). Doneo je mnogo toga šta ćemo kasnije viđati u serijskoj proizvodnji, kao što su prekriveni farovi, poveća maska hladnjaka i balonasti krov, a iako je bio koncept, Futura je bio potpuno funkcionalan četvorotočkaš. Pozajmio je platformu sa modela Continanetal Mark II, a pokretao ga je poznati Lincolnov motor sa osam cilindara koji je razvijao 285 konjskih snaga iz radne zapremine 368 kubnih inča (6,0 litara).

Nakon godinu dana premijera širom Amerike, Futuru kupuje čuveni dizajner Džordž Baris za sumu od samo jednog dolara. Baris je imao veoma poznatu firmu u Kaliforniji i bavio se proizvodnjom specijalnih modela za imućne holivudske mušterije. Za Futuru nije imao planove i automobil je skupljao prašinu u hangaru narednih nekoliko godina. Zatim je ofarban u crvenu boju i na kratko se pojavio u filmu "It Started with a Kiss". Nasuprot verovanju, Baris nije bio prvi izbor da napravi Betmenov automobil kada je 20th Century Fox Television odlučio da snimi seriju zasnovanu na stripovima. Posao je originalno dopao jednu drugu legendu tjunovanja automobila Dina Džefrisa, a ovaj je želeo specijalni model na bazi Cadillaca iz 1959. godine. Međutim, producenska kuća je želela završen automobil za samo tri sedmice, što Džefris nije mogao da ispuni, pa je ponuda poslata Barisu. Ovaj je prihvatio i shvatio da jedini način da ga kompletira na vreme je bila modifikacija već postojećeg vozila umesto pravljenja potpuno novog automobila. Futura je već imao futuristički dizajn čak i kada je bio desetak godina star i pokazao se kao idealan kandidat za "Bat-mobile".

Filmski model se nije izmenio u velikoj meri u poređenju sa Futurom. Stakleni balonasti krov je postao kabriolet, iza kabine se nalazile izduvne grane, prednji branik je bio potpuno novi, a vozilo je zatim ofarbano u crnu boju sa crvenim detaljima. Automobil je pretrpeo poveće mehaničke promene i u njega je ugrađen novi motor iz modela Ford Galaxie zapremine 390 kubnih inča (6,4 litre). Baris je napravio i izmene u enterijeru, kao recimo menjač na dugme (iz Fordovog brenda Edsel) umesto standardne ručice i dosta špijunskih komandi za bežanje od zlikovaca kojima bi verovatno pozavideo i Aston Martin Džejmsa Bonda. Ove modifikacije su koštale oko 30 hiljada dolara (282.160 "zelembaća" u današnjoj vrednosti novca), a Baris nije želeo da ga proda producenskoj kući već ga je samo iznajmio. Pored glavnog filmskog vozila, Baris je napravio još dve kopije za snimanje.

Nakon što je serija okončana, automobil je vraćen vlasniku, a ovaj ga je zadržao. One kasnije kopije su korišćene za amaterski auto-moto sport i interesovanje za njima je bilo izuzetno slabo sve do osamdesetih godina kada su filmovi o super-herojima ponovo počeli da privlače pažnju. Među njima je spadao i Betmen, ali je Baris odbijao da ga proda sve do 2013. godine. Tada je automobil promenio vlasnika za sumu od čak 4,6 miliona dolara (današnjih 5,9 miliona), a od tada je još jednom preprodat za nepoznatu sumu.
Neki moderniji filmovi će imati specijalne modele da bi se približili onima iz stripova, ali onaj prvi je taj koji i dalje privlači najviše pažnje. A sve je započelo sa prelepim konceptom od strane Lincolna sa kojim većina verovatno nije ni upoznata. Većina takvih vozila završi pod presom nakon što izložba bude kompletirana, a Futura je stekao još slavniju budućnost koja traje do današnjeg dana.

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » nedelja, 13. nov. 2022. u 15:16h

Zanimljivost dana: Ford protiv Ferrarija, druga runda

I bez brige, nećemo vas opet daviti detaljima šta se odigralo tokom šezdesetih godina prošlog veka na LeMansu. Tu priču smo toliko puta ispričali do u pojedinosti, s aspekta obe strane, da verujemo da nemamo ništa novo da kažemo, a ako želite više da saznate upotrebite opciju pretrage na AutoRepublici i sigurni smo da ćete pronaći mnogo zanimljivih informacija.

Predmet današnje rasprave je događaj koji se desio dvadesetak godina kasnije kada je Ford želeo da pokori Ferrari 308.

O takvom modelu se zna jako malo pošto neki veliki detalji nikada nisu bili dostupni javnosti, ali na sreću, nekadašnji Fordov inženjer Stiv Saksti je nedavno objavio drugo izdanje knjige „Secret Fords“ u kojoj je opisao ovaj ambiciozni plan. Kao svaki veliki Fordovac, ovaj paket knjiga je završio i u mojoj privatnoj biblioteci i iako nije jeftin (oko 270 evra za oba izdanja uz dodatne literature) svakako je preporučljiv.

Pa krenimo redom…

Ford se početkom osamdesetih godina nalazio u relativno dobroj poziciji sa obe strane okeana. Prodaja je bila zadovoljavajuća, a ostvareni su i odlični rezultati u praktično svakom takmičenju gde je učestvovao. Jedini problem je bio onaj da američki proizvođač vozila nije imao moderni sportski model da ponudi javnosti.

Mustang se smatrao previše „mišićavim“ i bio brz uglavnom na pravcu, dok je Capri pokazivao godine u Evropi. To je kupcima ostavilo tek po koje izdanje visokih performansi modela kao što su Escort i Sierra, a planovi kompanije su bili daleko veći. Istraživanja su pokazala da se godišnje na američkom tržištu proda između 88 i 120 hiljada čistokrvnih sportskih četvorotočkaša. U ovu kategoriju su spadali svi takvi modeli, od Toyote MR2 pa sve do Ferrarija Testarosse, ali je „zlatna sredina“ bila ona sa cenom od oko 30 hiljada dolara (oko 84.680 „zelembaća“ u današnjoj vrednosti novca) gde su dominirali Chevrolet Corvette i Porsche 944.

U oktobru 1983. godine je osnovan novi tim mladin inženjera koji je predvodio Majk Kranefus. Njihov cilj je bio napraviti automobil koji će nadmašiti Ferrari 308 po ceni spomenutih Corvette i 944, a kako su bili „zeleni“ i neiskusni, uglavnom nisu još uvek imali predstavu koliku daleko mogu da doguraju.

Ideja je svakako zvučala suludo na pariru, ali moramo reći da je spomenuti Kranefus bio prvi čovek divizije SVO (Special Vehicle Operations) i deo tima čiji su Escorti i Capriji dominirali gde god su se takmičili. Automobil je morao da ima centralno postavljen motor i dvoje sedišta, nakon što je Ford načuo da Honda radi na istom projektu (koji će kasnije da postane NSX), a dobio je kodno oznaku GN34.

Problem za sam Ford je bio onaj da nije imao nikakvog iskustva sa egzotičnim modelima i morao je da potraži veliku pomoć širom sveta. Prva ideja je bila ona po kojoj bi Lotus bio veliki partner, ali je nekadašnji britanski gigant bio u velikom rasulu nakon smrti Kolina Čepmena da nije mogao da prihvati novi projekat. Na kratko je razmatrana i ideja da se pozajmi platforma od japanskog partnera Mazde, konkretno ona na kojoj se proizvodio model RX-7, ali se tražila veća ekskluziva koju brend jednostavno nije imao.

Jedan zadatak koji je prošao bez problema je motor. Uspostavljena je saradnja sa Yamahom i japanska firma je razvila novi 3,0-litarski benzinac sa šest cilindara koji je razvijao 220 konjskih snaga. On je zatim predat Fordovom partneru, firmi Roush Performance s ciljem da poveća brojku i dobije onu sličnu Ferrariju 308, koji se mogao pohvaliti sa 270 „grla“.

Po pitanju stilu, američki gigant se obratio italijanskoj kompaniji ItalDesign i to konkretno velikom dizajneru Đorđetu Đuđaru. Saznali su da je ItalDesign već razvio koncept pod imenom Maya baš za Lotus kao zamenu za model Esprit, ali spomenuta krizna situacija je rezultirala time da se Britanci povuku iz partnerstva.

Maya je prodata Fordu, sa određenim modifikacijama, za sumu od 120 hiljada dolara (oko 313.547 današnjih najmanjih zelenih novčanica). Kranefus je smatrao da ako želi da uzme novac od imućnih mušterija, bilo je potrebno da se automobilu pripisuje ime legendi kao što je Đuđaro. Međutim, kada je vest stigla do čelnika Forda, oni su se našli jako uvređeni što stranci dizajniraju „američki superautomobil“. Oni su predložili kompaniju Ghia, koja je takođe bila iz Italije, ali se nalazila u Fordovom vlasništvu i samim tim bi se vozilu pripisivalo američkom ime.

I ovde je nastao problem, pa je Ghia nacrtala skice GN34, ali nije imala kapacitet da zapravo napravi protitip. Posle duže pretrage razvoj šasije je poveren firmi Canewdon Consulting iz Velike Britanije, a celokupni automobil je trebalo da kompletira Heuliez u Francuskoj.

Na kraju bismo dobili američki automobil dizajniran u Italiji, sa šasijom iz Britanije, japanskim motorom, nemačkim petostepenim manuelnim menjačem, a koji je kao celina kompletiran u Francuskoj. Internacionalnost na delu, nema šta.

Naredni korak je bio uvideti mišljenja potencijalnih kupaca, pa su pozvani razni vlasnici Ferrarija i Porscheova u američkoj saveznoj državi Kaliforniji i predati su im ključevi tri automobila bez objašnjenja kojim modelom upravljaju. Sva tri prototipa su bila jako slična, pa je jedan bio onaj razvijen od strane firme ItalDesign, drugi od Ghije, a treći od Fordovog domaćeg tima u saveznoj državi Mičigen.

Reakcije su bile uglavnom bile pozitivne i kada je vozačima rečeno da su upravo bili za volanom modela GN34, oni su odgovorili da naravno ne bi platili jednako veliku cenu kao za svoj Ferrari ili Porsche, ali da bi svakako imali ovaj model Forda u garaži.

I šta se onda desilo? U svojoj knjizi Saksti kaže da je došlo do sastanka velikih Fordovih čelnika. Među njima je bio i Bob Luc, koga ćemo kasnije pamtiti kao jednog od očeva programa Dodgea Vipera i nastanka BMW-ove M divizije, pa je optimizan bio ogroman, pošto je Luc jedan od retkih čelnika u automobilskom svetu kome „benzin teče kroz vene“.

Čelnici su odmah najavili da imaju budžet za samo jedan veliki projekat, Luc je uzeo mikrofon u ruke i na iznenađenje mnogih rekao… Da preporučuje da novac bude potrošen na novog terenca s četvoro vrata. Ruku na srce, imao je i dobre razloge za tako nešto, pošto je uvideo dominaciju civilizovanih terenaca kao naredni veliki trend.

Takva vozila bi se prodavala u velikim brojevima, bila bi profitabilnija i bilo ih je mnogo lakše „uvaliti“ trenutnim Fordovim kupcima. Tu poziciju će kasnije da popuni model Explorer, i to sa velikim uspehom. U roku od samo nekoliko godina Explorer je godišnje privlačio preko 400 hiljada kupaca i postao pionir američke opsesije za terencima.

Radi poređenja, od GN34 (koji nikada nije dobio zvanično ime) se očekivalo da godišnje pronađe tek oko 20 hiljada mušterija na globalnom nivou. Spomenućemo da britansko izdanje magazina Hagerty kaže da ovu odluku nije doneo Luc već čovek po imenu Stjuar Frej, Fordov potpredsednik za razvoj noviteta, koji je proveo celokupnu karijeru u firmi i samim tim njegov glas je imao veliki uticaj.

Projekat GN34 je zvanično ugašen u julu 1986. godine. Da je kojim slučajem ugledao serijsku proizvodnju, kasnije su planirani i moderniji V8 motor, kao i pogon na sva četiri točka. Potencijal će kasnije potvrditi i legendarni britanski profesionalni vozač Džeki Stjuart koji je u navedenom periodu bio Fordov test vozač.

Na kraju dana, da bi firma mogla da preživi, nekada je potrebno da se odluči za nepopularne opcije kao što je ona da prioritet bude dat terencu umesto sportskog modela. Takve poteze viđamo do današnjeg dana i uvek ostaje tuga, ali na sreću nas Fordovaca, debitovao je moderni GT baš na stogodišnjicu firme 2003. godine i pokazao nam šta je ovaj gigant sposoban da nam pruži kada odreši kesu…

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » utorak, 15. nov. 2022. u 15:25h

What Could Have Been...
1976 Lincoln Town Car that never happened
Eugene Bordinat, Lincoln's chief designer, didn't want to down-size Lincolns. He planned a a big new Continental for 1976 but plans changed and Henry Ford II wanted the next Lincoln to be built on the Panther platform. So the current Continental now with a Mark IV grille for 1977 (shown below) would continue through 1979 until an all-new car would debut in 1980.

Slika

I jos jedna zanimljiva ideja o pokusaju smanjivanja dimenzija ...

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » sreda, 30. nov. 2022. u 19:17h

Zanimljivost dana: Promašaj Lincolna u želji da sklopi manji automobil

Kada pomislimo na klasične američke luksuzne automobile, verovatno nam prvo na pamet padne neka grdosija dugačka šest metara sa kamionskim motorom, i to sa opravdanim razlozima. Upravo su takvi četvorotočkaši dominirali putevima i u velikoj meri možemo da ih vidimo do današnjeg dana.

Situacija se iznenada promenila nakon prve naftne krize 1973. godine, kada je zavladala nestašica goriva, a cene derivata skočile u velikoj meri. U takvim uslovima su požureni neki gradski automobili kao što su Ford Pinto i Chevrolet Vega, ali u kategorijama velikih limuzina od strane Cadillaca, Lincolna i Imperiala, i dalje smo viđali možda još veće modele nego one desetak godina ranije.

A onda, nova generacija Mercedesove S Klase pod kodnom oznakom W116 je počela da osvaja američke kupce. Nemački gigant je dostigao svoju najveću prodaju na američkom tlu 1975. godine kada je pronašao 45.159 kupaca. Navedena brojka je bila daleko od one kojom su se Cadillac i Lincoln mogli pohvaliti, ali opet dovoljno ozbiljna da je konkurencija primeti.

Prvi je reagovao Cadillac i iste godine je predstavio svoj novi model Seville. Zadržao je sve one poznate dizajnerske linije sa većih modela, ali je bio značajno manji i skuplji. Već prve godine je privukao 43.772 kupca i pored visoke cene od 12.479 američkih dolara (oko 61.145 „zelembaća“ u današnjoj vrednosti novca), pa se odjednom učinilo da su manje dimenzije rešenje, posebno zato što se naslućivala još jedna naftna kriza.

To nas dovodi do Fordovog premijum brenda Lincolna, koji je u spomenutom vremenu uživao u velikoj popularnosti. Modeli Continental i Mark Serija su se prodavali u rekordnim brojevima, ali je i politika unutar same firme bila zabrinjavajuća.

Stariji Henri Ford II je postao paranoičan da legendarni Li Ajokoka (inače otac legendarnog Forda Mustanga) hoće da ga izbaci iz kompanije, pa među njima praktično nije ni bilo komunikacije. Italijan je imao odličan nos šta budućnost dolazi i još početkom sedamdesetih godina je želeo da investira u novi manji model Lincolna na bazi evropskih Fordova, o čemu smo ranije i pisali. Henri II je tada odbio ponudu, ali nakon uspeha spomenutog Sevillea odobrio je minimalan budžet za sličan model od strane Lincolna.

Ruku na srce, moramo odmah priznati da Seville nije bio „čistokrivni“ Cadillac već je delio jeftiniju platformu K-Body zajedno s modelima Chevrolet Nova, Pontiac Phoenix, Oldsmobile Omega i Buick Skylark, dok je motor bio pozajmljen od Oldsmobilea.

Ali, Lincolnu se žurilo pa ne samo što je pozajmio platformu već je to učinio s celokupnim modelom. Reč je o blizancima zvanim Ford Granada (nije bio povezan sa istoimenim automobilom sa britanskog tržišta) i Mercury Monarch. Dok je Cadillac odlično sakrio svoje korene, u slučaju Lincolna već na prvi pogled je bilo jasno da je samo reč o prepakovanom Fordu. Izbor imena je pao na Versailles po istoimenom dvorcu u Francuskoj.

Moramo priznati da se Lincoln zaista jeste potrudio da napravi Versailles drugačijim od Granade i Monarcha. Prednji deo je bio u tradicionalnom stilu ovog brenda, vrata prtljažnika su davala impresiju da se rezervni točak tu nalazi (iako je bio pozicioniran u podu prtljažnika) dok je krov bio prekriven kožom.

Versailles je postao prvi serijski automobil na svetu prekriven bezbojnim lakom dok je enterijer bio samo preslikana verzija onog sa konfiguracije Ghia na spomenutom Monarchu. Ispod haube se krio Fordov V8 motor „Windsor“, zapremine 351 kubnog inča (5,8 litara) sa 135 „konja“, dok se snaga prenosila na zadnje točkove preko trostepenog automatskog menjača.

Kasnije je zamenjen onim zapremine 302 kubna inča (5,0 litara) i 133 „grla“. Versailles je takođe imao i modifikovano ogibljenje zarad boje udobnosti, kao i disk kočnice. Početna cena je iznosila 11.500 dolara ili oko 52.910 najmanjih zelenih novčanica u današnjoj vrednosti novca. To je učinilo Versailles, ne samo najskupljim Lincolnom, već i približno tri puta skupljim nego što je bila Granada na kojoj je bio zasnovan.

Kompanija se nadala godišnjoj proizvodnji od oko 50 hiljada jedinica, ali Versailles nikada neće prići takvoj brojci. U periodu od 1977. do 1980. godine je prodato samo 50.156 primeraka pre nego što je tiho povučen iz prodaje. Do tada Henri II je bio u penziji, a Ajakoka je dobio otkaz.

Novi Fordov predsednik Filip Kaldvel je imao neke druge ideje, pa je pomerio Continental na manju platformu Fox da bude predstavnik Lincolna u borbi sa Mercedesovom S Klasom pomenute generacije. Ovaj potez se pokazao veoma popularnim, i tokom osamdesetih godina Lincoln je dugo godina bio najprodavaniji premijum brend „preko bare“.

Versailles je otišao u istoriju kao veliki promašaj ovog brenda, ali nažalost nije bio jedini i pokazao je koliko se vremena menjaju. Mercedes, BMW i Lexus su do početka ovog veka preuzeli kontrolu tržišta, a Cadillac i Lincoln su ostali samo senke nekadašnjih giganata, što je priča za neki drugi put.

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » nedelja, 11. dec. 2022. u 03:57h

Zanimljivost dana: Kako je istorija Shelbyja mogla da bude drugačija

Kao veliki ljubitelj istorije, jedna od mojih omiljenih tema je takozvana „alternativna istorija“, to jest kako bi se prošlost odvijala da su svojevremeno neke druge odluke donošene. Primera radi, u mojoj kolekciji knjiga ćete pronaći veliki broj onih koje se bave istorijom ratova i pitanjem kako bi svet danas bio drugačiji da se dogodilo ovo ili ono, drugačije nego što je bio slučaj.

Sličnu situaciju možemo da prenesemo i na automobilsku industriju, gde volim da gledam stare konceptne automobile, i pitam se kako bi prošli, da su kojim slučajem stigli u izložbeno-prodajne salone.

Danas ćemo se pozabaviti jednom sličnom temom na račun legendarne firme Shelby American, i zapitati se šta bi se desilo da je kojim slučajem Chevrolet pristao da im isporuči mehaniku. Ali, krenimo redom…

Kao što je svakom ljubitelju Forda, i za mene je ime Kerola Šelbija sveto. Ova ikona američke automobilske industrije je ostavila značajan trag, i s izuzetkom kratkog perioda tokom osamdesetih godina prošlog veka, kada je sarađivao sa Dodgeom, većinski deo njegove karijere je u nekoj meri povezan sa Fordom.

Sve Shelbyjeve automobile koji su dominirali na stazama su pokretali Fordovi motori, a Kerol je takođe predvodio program čuvenog superautomobila GT40 tokom pobeda na trkama 24 sata LeMansa 1966. i 1967. godine. Naravno, nemoguće je ne spomenuti i modele Mustang Shelby GT350/GT500, koji se danas smatraju ultimatnim verzijama omiljenog američkog automobila.

I u čemu je onda „problem“? Verovatno u tome da je istorija industrije organizovane preko bare, mogla da bude sasvim drugačija da je Kerol dobio svoju prvu želju, a to je Chevroletovu mehaniku. Tek kada ga je najveća divizija General Motorsa odbila uputio se na vrata Forda i zadovoljio se sa drugom opcijom. U ovom izdanju Zanimljivosti dana ćemo pogledati kako je do toga došlo.

Kerol Šelbi je rođen 1923. godine u malom gradiću Lisburg u američkoj savezdnoj državi Teksas, i sve do Drugog svetskog rata nije imao preterano interesovanje za automobile. Tokom rata je postao pilot i kasnije je obućavao mlađariju tome kako da upravljaju letilicama, ali akciju nikada nije video.

U posleratnom periodu je na kratko radio kao kamiondžija pre nego što se oprobao sa uzgajanjem pilića. Iako je posao u početku blistao, Šelbi uskoro bankrotira kada je svih 20 hiljada pilića uginulo od bolesti. Na sreću, blizak prijatelj je posedovao klasični Ford iz 1932. godine i zatražio je od Kerola da bude vozač u lokalnom šampionatu.

Nakon početnik uspeha, odlučuje da se oproba i u kategoriji SCCA (Sports Car Club of America) za volanom britanskog MG-a. Kada je uspeo da pobedi vozače značajno skupljeg i moćnijeg Jaguara XK120 na stazama, rezultati nisu protekli nezapaženo među najvećim timovima.

Među njima je bio i Aston Martin koji je tražio vozača za trku izdržljivosti 12 sati Sebringa 1954. godine. Kerol je vodio pre nego što se morao povući zbog mehaničkih problema, da bi se kasnije takmičio širom Evrope za timove Austin-Healey, Maserati Ferrari.

Tokom 1956. godine je osvojio SCCA šampionat i proglašen je za vozača godine u Americi. Najveći trenutak slave kao vozač, Kerol je doživeo 1959. godine kada je sa Aston Martinom pobedio na 24 sata LeMansa, ali se ubrzo morao penzionisati zbog zdrastvenih problema.

To nas (konačno) dovodi do glavne teme ove priče, a to je osnivanje firme Shelby American i pronalaženje partnera. Još tokom 1957. godine je Šelbi osnovao izložbeno-prodajni salon u Dalasu, nazvan Carroll Shelby Sports Cars Inc, i to s ciljem da preprodaje modele Maseratija.

Ali Kerol je uvek želeo da razvije sopstveni automobil sa značkom Shelbyja i počeo je da traži partnera još u vreme dok se aktivno bavio profesionalnim sportom. Njegov prvi potencijalni partner je bila firma Lister iz Engleske, koja je veoma uspešno razvila sopstvenu šasiju i školjku, a zatim dodala Jaguarovu mehaniku. Lister se pokazao veoma uspešno na trkama, i to do te mere da su legende poput Mastena Gregorija i Stirlinga Mosa koristili njegove proizvode.

Kerol je smatrao da bi isti automobil mogao da zabeleži zapažene rezultate i u Americi, tako što bi u njega ubačen Chevroletov V8 motor. Šest primeraka je poslato „preko bare“, od čega je jedan prerađen na Chevroletovu mehaniku, ali kada je vozač Arči Skor-Braun poginuo za volanom, Lister je odbio dalju saradnju.

Iako nije uspeo u svom originalnom planu, saradnja sa ovom kompanijom je dala Kerolu potrebno iskustvo na temu kako da spoji britansku sašiju i američku mehaniku.

Tokom kasnih pedesetih godina prošlog veka, ukoliko ste želeli moćan motor u Americi, izbor je definitivno padao na Chevroletov „Small Block V8“. Kada je debitovao 1955. godine, pokazao se izuzetno naprednijim nego bilo koji benzinac slične zapremine, razvijen od strane Forda ili Chryslera, pa je bio izuzetno popularan u amaterskom auto-moto sportu i među tjunerima.

Uz sve to, model Corvette je dominirao u konkurenciji, to jest među fabričkim modelima, a Kerol je smatrao da je u stanju da podigne ceo projekat na još viši nivo. To znači da bi sa modifikacijama Corvette mogla da uđe i u takozvanu „prototype“ klasu zajedno sa Ferrarijem, Maseratijem i Aston Martinom. Reč je o „čistokrivnim“ trkačkim automobilima koji nisu zahtevali serijsku proizvodnju.

Kerol uspeva da uspostavi kontakt sa Chevroletovim glavnim inženjerom Edom Kolom (koji je inače razvio spomenuti Small Block V8), a ovaj mu isporučuje šasije tri Corvette sa V8 motorima zapremine 283 kubna inča (4,6 litara) i 315 konjskih snaga.

Sledeći na redu je bio partner za proizvodnju školjke, a Šelbi ga nalazi u vidu italijanske firme Carrozzeria Scaglietti. Oni su razvili aluminijsku školjku prelepog stila (što i nije iznenađenje kada se zna da je ova stilska kuća takođe dizajnirala i Ferrari 250 GTO).

Automobil je bio za 190 kilograma lakši od fabričke Corvette i bio je poznat pod nekoliko različitih imena kao što su Corvette Italia, Scaglietti Corvette i Chevrolet Cobra. Iako je spomenuti Kol bio oduševljen, na kraju dana je ipak odbio da nastavi sa isporukom šasija iz nekoliko razloga. Ključni od njih je bio onaj da nije želeo dodatnu konkurenciju za Corvette, mada je u to vreme kod General Motorsa takođe vladala zabrana u profesionalnom auto-moto sportu sa izuzetkom ovog sportiste.

Kerol će u naredne dve godine da kontaktira preko petnaest evropskih firmi sa ponudom za saradnju, ali će od svih da dobije negativan odgovor, osim jedne. Reč je naravno o britanskoj kompaniji AC Cars koja je u svojoj ponudi već imala model Ace sa Fordovim 2,6-litarskim motorom.

Kerol se još jednom obratio Chevroletu da zatraži mehaniku, a kada je ponovo dobio odričan odgovor, nije mu preostalo ništa drugo nego da potraži novog dobavljača. Izbor je pao na Ford koji je upravo debitovao sa svojim „Small Block V8“ zapremine 260 kubnih inča (4,3 litre).

Kerol je obećao da može da pobedi Corvette na stazi ukoliko mu se odobri budžet od 5 hiljada dolara (oko 42.740 najmanjih zelenih novčanica u današnjoj vrednosti novca), a Ford prihvatio. Ime modela je palo na Cobra navodno po snu koji je Kerol imao.

Prva Shelby Cobra je bila kompletirana u aprilu 1962. godine i predstavljena na Salonu automobila u Njujorku. Automobil je bilo moguće kupiti preko Fordovih salona, a sva pažnja je zatim bila preusmerena na profesionalni auto-moto sport.

FIA je zahtevala najmanje stotinu serijskih primeraka, ali je odobrila Cobru iako je u tom momentu svega osam jedinica napustilo fabriku. Debi na stazi je usledio 13. oktobra 1962. godine u Kaliforniji, a Cobra biva primorana da odustane sredinom trke, nakon mehaničkih problema u momentu dok je vodila. Kerol je tada izjavio da dok nije uspeo da pobedi Corvettu na svom debiju, sigurno je uplašio i naterao Chevrolet da se pokaje što nije želeo saradnju sa njim. Prva pobeda je usledila nekoliko meseci kasnije i uskoro Cobra je dominirala u SCCA kategorija za vozila zapremine motora preko 2,0 litre.

Većina istorijskih knjiga će reći da je ovo tek početak firme Shelby American, ali mi ćemo se zaustaviti ovde, pošto smo želeli da ispričamo detalje popalog poslovanja sa Chevroletom. Ostatak ćemo vam napisati neki drugi put, a ticaće se tema kao što je dominacija na internacionalnoj sceni sa Cobrom i kasnijim modelom Daytona.

Moramo opet da se osvrnemo na ono originalno pitanje s početka naše priče, a to je dilema „šta bi se desilo da je kojim slučajem Chevrolet pristao na saradnju“. Da li bi Kerol imao odrešene ruke i da li bi postao ikona, ili bi ga General Motors uvek kočio da ne osramoti Corvette?

Možda još bolje pitanje je ono o tome kakva bi sudbina Forda bila. Da li bismo dočekali da vidimo razne moćne verzije Mustanga? Da li bi američki automobil slavio četiri godine za redom na LeMansu?

Istorija je puna pitanja „šta bi bilo da je bilo“ i njih definitivno možemo da postavimo i u automobilskoj industriji. Ako ništa drugo, ovog ljubitelja Forda koji vam je napisao ovu priču, izuzetno raduje što je Chevrolet odbrio saradnju pošto bez Shelby Americana šanse su male da bi Ford bio ono što je kasnije postao.

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » petak, 27. jan. 2023. u 15:01h

Zanimljivost dana: Šta je moglo biti - Ford Escort RS1700T

Kada bi pravili listu najvećih Fordovih legendi u istoriji, verovatno bismo se složili da bi na njoj bili četvorotočkaši kao što su Model T, Mustang, Serija F i slični, ali zapravo Escort je bio taj koga često zaboravljamo. Istina, Ford je donekle "ukaljao" njegov mit sa ispor prosečne zadnje dve generacije (za izuzetkom fantastičnog Coswortha), ali je opet imao karijeru dugačku 55 godina i u tom periodu je pronašao preko dvadeset miliona kupaca širom sveta. Escort je bio prvi Fordov globalni automobil i dan danas ga možemo videti u izložbeno-prodajnim salonima u Kini. Takođe je redovno predstavljao Forda u profesionalnom auto-moto sportu i to pretežno u Svetskom reli šampionatu (WRC) gde je ostvario 31 pobedu pre nego što ga je zamenio moderniji Focus.

U današnjem danu naše rubrike zanimljivosti dana ćemo obratiti pažnju na jedan veoma specijalni Escort koji, nažalost, nikada nije ugledao svetlost dana. Zvao se RS1700T i mogao je da bude jedan od najboljih "specijalaca za homologaciju" ikada viđenih od strane američkog proizvođača vozila. Ford se zvanično povukao iz WRC-a 1979. godine nakon što je druga generacija Escorta otišla u penziju posle osvojene titule, a zamenio ga je model sa pogonom na prednje točkove. Međutim, iza zatvorenih vrata je razvijan naslednik, posebno kada je Svetska automobilska federacija FIA najavila nova pravila gde je bilo potrebno napraviti samo 200 jedinica da bi se automobil homologovao za takmičenje. To se posebno odnosi na čuvenu Grupu B i Ford je najavio povratak u takmičenje u maju 1981. godine zajedno sa svojim najnovijim oružjem - Escortom RS1700T.

Ovaj automobil je bio zasnovan na trećoj generaciji tada Fordovog najpopularnije modela, ali se svaka sličnost završavala unutar školjke. Ford se serijski model mogao dobiti sa serijom benzinskih i dizel motora relativno niske snage, RS1700T se pružao čak 350 "konja" i pogon na zadnje točkove. Ono šta je svakog Fordovca još više oduševilo od povratak u profesionalni auto-moto sport je informacija da je 200 takvih jedinica trebalo biti viđeno i na ulicama. U razvoju ovog modela kompanija je koristila veliki broj dobavljača i krajnji proizvod je bio pravi "Frankenštajn". Primera radi, potpuno novu šasiju je razvila firma Bilstein, za kočnice se postarao AP Racing, a određeni delovi školjke od laganih materijala su stigli iz Velike Britanije. To se odnosi na branike, haubu, krila i mali spojler koji su razvijeni od plastike ojačanom staklenim vlaknima.

Ford je sperimentisao sa dva motora. Jedan od njih je bio atmosferski radne zapremine 2,3 litre dok je Cosworth tjunovao turbobenzinca zapremine 1,7 litara. Kada znamo da je reč o osamdesetim godinama i da je turbo tehnologija eksplodirala u ovom periodu, jasno je da je ovaj drugi izašao kao pobednik. Serijski model je trebao da razvija oko 200 "konja", a snaga se prenosila na zadnje točkove preko petostepenog manuelnog menjača.
Premijera je zakazana za novembar 1982. godine, da bi zatim odložena za mesec april naredne godine. Proizvodnja je trebala da startuje iste godine u Nemačkoj, da bi zatim novi šef Fordovog trkačkog odela na evropskom tlu Stjuar Turner iznenada otkazao celokupni projekat. Pa šta se onda desilo da tako ambiciozni plan bude ugašen praktično preko noći?

Desio se naravno Audi Quattro. Njegov revolucionarni pogon na sva četiri točka se pokazao superiornim do te mere da je svaki drugi automobil delovao pomalo smešno pored njega. Turner je smatrao da RS1700T sa svojim pogonom na zadnje točkove ne bi imao nikakve šanse da pobeđuje u Grupi B i naložen je razoj potpuno novog automobila sa centralno postavljenim motorom i pogonom na sva četiri točka. Tu poziciju će kasnije da popuni model RS200 i kao što znamo, ostavio je relativno zapaženiji trag.

Ford je napravio osamnaest jedinica RS1700T, od čega su četiri bila legalna za uličnu upotrebu. Neki su detaljno testirani na stazama u Južnoj Africi gde zakoni po pitanju emisije izduvnih gasova nisu toliko oštri. Većina je zatim uništena, a pretpostavlja se da je preživelo samo tri primerka. Jedan se pojavio na čuvenom Festivalu brzine u Velikoj Britaniji početkom godine.

Teško je kriviti Ford za ovakvu odluku pošto RS1700T sigurno ne bi imao šanse protiv konkurencije iz Audija, Lancije, Peugeota i ostalih giganta sa pogonom na sva četiri točka, ali svakako ostaje žal što nikada nismo dočekali da vidimo jednog posebno specijalca za homologaciju. Zamislite na ulicama turbobenzinca tjunovanog od Coswortha sa pogonom na zadnje točkove i masom od svega 900 kg. RS1700T je mogao da bude onaj specijalni Escort o kome bi svi mi kojima "plava krv teče kroz vene" zajedno sa nekim drugim legendarnim imenima kao što su Mexico, RS200, RS Turbo, Cosworth...

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » utorak, 28. feb. 2023. u 15:20h

Zanimljivost dana: Merkur

Postoji ono verovanje da je Forda možda imao najviše genijalnih automobila među velikim brendovima, ali istovremeno i najviše promašaja. Za svaki Model T, Mustang i Escort bi mogli da spomenemo Pinto, zadnju generaciju Escorta i skandali sa pneumaticima sa Explorerom. Ali američki gigant nije znao da omaši samo sa konkretnim modelima. Ranije smo pisali da je njegova divizija Edsel ubedljivo najveći finansijski promašaj u automobilskom svetu, a tu priču možete da pročitate ovde (https://autorepublika.com/2022/03/16/za ... ndustriji/). U današnjem izdanju zanimljivosti dana ćemo obratiti pažnju na jednu sličnu situaciju koja se odigrala osamdesetih godina prošlog veka. Na prvi pogled ćete sigurno prepoznati automobile sa priloženih fotografija kao Ford Sierra i Scorpio sa evropskog tla, a nije retko da kompanija prodaje identične modele na više od jednog tržišta. Osnovana je nova divizija pod imenom Merkur da privuče drugačiju generaciju kupaca, ali nažalost neće uspeti u tom pokušaju.

Da bi razumeli zašto je Merkur uopšte postojao, potrebno je da sagledamo kako su Sjedinjene Američke Države prošle kroz veliku kulturnu revoluciju početkom osamdesetih godina. Tokom ranijih vremena, jako mali broj Jenkija je pohvađao fakultete i samim tim jedini način da se dobije dobro plaćen posao je iskustvo. To je označilo da oni koji su mogli da priušte skupceni automobil su bili penzioneri i oni su naravno vozili Cadillac ili Lincoln. Ali do osamdesetih godina sve više mlađarije je završavao fakultete i bio u stanju da priušti skupoceni četvorotočkaš već sa 25 godina. Takvi kupci nisu želeli vozila svojih roditelja već one sa mladalačkim duhom, pa su BMW i Porsche, a kasnije i Acura i Infiniti, privlačili veliku broj kupaca.

To je znao i sam Ford, pa iako su se njegovi premijum brendovi Mercury i Lincoln prodavali u rekordnim brojevima, većina kupaca su bili stariji dok bi oni mlađi zaobilazili ih. Iz tog razloga je osnovana nova divizija po imenu Merkur, što je ustvari značilo Mercury na nemačkom jeziku. Najavljena je krajem 1983. godine sa ciljem da krene sa radom dve godine kasnije. Kompanija nije planirala da razvije potpuno nove automobile već jednostavno da preuzme one sa nemačkog tržišta i "prepravi" ih za potrebe Jenkija. Tome je u prilog išao i podatak da se model Capri prodavao odlično u Severnoj Americi tokom sedamdesetih godina, a Merkur je trebao da nudi svoje modele preko već postojećih izložbeno-prodajnih salona divizija Lincoln-Mercury. Njih je u tom momentu bilo oko 800 širom Amerike i očekivanja su bila velika 1985. godine kada je javnosti predstavljen prvi model pod imenom XR4Ti. Reč je o Sierri XR4i sa evropskog tržišta i nudio se samo kao heč sa troje vrata. Na ovom automobilu je insistirao tadašnji podpredsednik Forda Bob Luc, koji je proveo dosta godina na "Starom kontinentu" i bio veoma upoznat sa njegovim mogućnostima. Očekivanja su bila da bi XR4Ti godišnje mogao da privuče oko dvadeset hiljada kupaca po početnoj ceni od 16.503 dolara (nešto više od 43 hiljade "zelembaća" u današnjoj vrednosti novca). Dok se evropski model nudio sa atmosferskim 2,8-litarskim benzincem, Jenkiji su dobijali samo 2,3-litarski turbobenzinac. Razvijao je 145 konjskih snaga uparen sa trostepenim automatskim menjačem, odnosno 30 "grla" više ukoliko bi se kupac odlučio za petostepeni manuelni menjač. Fabričke informacije kažu da je ubrzanje iz mirovanja trajalo sedam sekundi uz maksimalnu brzinu od 208 km/h.

Mediji koji su imali prilike da testiraju XR4Ti su imali samo reči pohvale. Ponašanje u krivinama i stabilnost pri velikim brzinama su bili neviđeni za neki "američki" premijum automobil, mada stavljamo ovu vest u navodnike pošto se proizvodnja zapravo odvijala u Kelnu u Nemačkoj. Nažalost, Jenkiji su navikli da dobijaju automobile "na kilo", pa i pored svih pozitivnih karakteristika, XR4Ti nikada nije ostvario komercijalni uspeh jer je bio daleko skuplji, a pri tom manji nego tradicionalni Mercury. U periodu do 1985. do 1989. godine će biti isporučeno 42.464 primerka.

Merkur odlučuje da proširi ponudu i sa modelom Scorpio sredinom 1987. godine. Kao što nam je poznato, Scorpio je bio najveći automobil Forda na evropskom tržištu, ali je "preko bare" bio kraći nego model Taurus, koji je zapravo pripadao "srednjoj" klasi. Njegova glavna konkurencija su bili Mercedes 190E, Audi 100 i Volvo 750, a Merkur je ponudio samo heč sa petoro vrata. Mnogi će kasnije reći da je takva odluka bila ključna u neuspehu pošto su kod Amerikanaca tradicionalne limuzine uvek bile popularnije. Scorpio se nudio samo sa 2,9-litarskim benzincem sa šest cilindara (144 KS) uz izbor menjača petostepenog manuelnog i četvorostepenog automatskog. Početna cena je iznosila 23.390 dolara (oko 55.800 najmanjih zelenih novčanica u današnjoj vrednosti). Merkur se nadao godišnjoj prodaji od 15 hiljada primeraka, ali će Scorpio tokom dve godine proizvodnje privući samo 7.316 mušterija.

Ford najavljuje da Merkur nije opravdao očekivanja i da će zvanično nestati sa američkog tržišta nakon 1989. godine. Razloga za neuspeh ima nekoliko, a obično se spominje visoka cena i sama povezanost sa ostalim modelima američkog proizvođača vozila. Merkur je zapravo trebao da bude značajno jeftiniji, ali je jaka nemačka marka u poređenju sa dolarom rezultirala da cene budu veće. Kompanija je takođe privlačila neke kupce koji bi u protivnom potrošili novac na BMW ili Audi, ali na kraju dana, većinski broj mušterija je stigao od onih koji su ranije vozili Mercury ili Lincoln. I na kraju, postojao je i onaj već spomenuti razlog gde je Merkur bio manji, ali skuplji i sa slabijom snagom nego Mercury, i jednostavno nije mogao da prođe.

Ford će kasnije u sve većoj meri nuditi identične modele za ceo svet gde je tek koji dizajnerski detalj i motor razlikovao modele od kontinenta. Merkur nije uspeo u svojoj nameri, ali za svoja vremena je bio više nego solidan potez.

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » utorak, 7. mar. 2023. u 15:44h

Zanimljivost dana: Kako je započela američka opsesija sa (jeftinom) snagom

Period tridesetih godina je doneo mnoštvo inovacija i noviteta u automobilskoj industriji, ali teško je zamisliti da je ijedan četvorotočkaš napravio veću revoluciju za Jenkije od Fordovog motora sa značkom Flathead V8. Jeftin, lep i brz, Flathead V8 je započeo američku fasatinaciju sa pristupačnim motorima sa osam cilindara, koja traje do današnjeg dana, a onda, kada je stigla zaslužena penzija, se proslavio u hot rod kulturi.

Razvoj ovog motora je započeo kada je veliki rival Chevrolet predstavio svoj prvi agregat sa šest cilindara 1928. godine. Ford je još uvek nudio samo onaj sa četiri cilindra, a da bi nadmašio velikog rivala, kompanija je morala da bude moćnija od njega, pa je odluka pala da se razvije prvi pristupačni V8 na svetu. Takva tehnologija nije bila nova i nastala je petnaestak godina ranije od strane Cadillaca, a uglavnom smo mogli da je vidimo ispod haube premijum četvorotočkaša.

Inženjeri uspevaju da završe prvu seriju radne zapremine 233 kubna inča (3,8 litre). Kasnije će se u ponudi naći i još manja verzja (136 kubnih inča ili 2,2 litre) za globalna tržišta. On je uskoro dobio nadimak Flathead zbog svog sada već legendarnog dizajna, ali u svoje vreme ovaj potez je bio dosta skup za proizvodnju i oko polovina blokova motora nisu prošli finalnu inspekciju. Henri Ford je dao zeleno svetlo za serijsku proizvodnju u decembru 1931. godine da prvi automobili stignu u prodaju samo šest meseci kasnije. Osnivač firme je obećavao potpuno novi automobil sa kojim će zameniti Model A, sa izborom motora od četiri i osam cilindara. Iako je Chevrolet preuzeo lidersku poziciju po prodaji 1931. godine, kompanija je i dalje imala veliki broj vernih kupaca. Ford je već imao 100 hiljada narudzbi do kraja meseca marta, a kada je Model B predstavljen 31. marta, 1932. godine, preko pet miliona ljudi je videlo ovaj automobil prvog dana u salonima.

Model B je ostavio veliki uticaj na kupce. Sa dizajnerske strane, činilo se da je Ford uspeo da uklopi sve elemente luksuznih Lincolna u manjem paketu. Osnovni modeli su pružali identičan motor iz Modela A zapremine 201 kubnog inča (3,3 litre) i četiri cilindra (50 "konja"), ali je najviše pažnje privukao novi V8 motor sa 65 "grla". Kao i što se očekivalo, automobil je takođe bio veoma pristupačan, a V8 motor bio opcija od samo 50 dolara (današnjih 980 "zelembaća"). Iako nije bio previše moćniji u poređenju sa motorima u Chevroletu i Plymouthu sa šest cilindara (oba su razvijala po 60 konjskih snaga), Flathead V8 je bio za 130 kg lakši, čime su dobivene mnogo bolje performance. Britanski auto magazin "Autocar" je prvi imao priliku da testira ovaj automobil i sa kabrioletom uspeo da dostigne brzinu od 130 km/h.

Do kraja prve godine, Ford je prodao 179 hiljada vozila sa V8 motorom, a veruje se da bi broj bio još veći da nije bilo problema sa proizvodnjom. Međutim, ono šta publika nije znala je da Ford uopste nije radio testiranja, što je tokom kasnije potvrdio jedan od inženjera, uz objašenje da je Henri želeo da prepusti ranim kupcima tu "čast". Razlog za tako nešto je ležao u vremenu - Flathead V8 je u ušao u serijsku proizvodnju samo šesnaest meseci od kada je zamišljen, što je bio svakako mal period. A problema je bilo više nego mnogo - blok motora bi pucao u hladnim klimama, klipovi motora nisu bili mnogo bolji, a Flathead V8 je trošio ulja koliko i goriva. Pregrejavanje motora je takođe bio još jedan veliki problem, posebno na većim i težim komercijalnim vozilima. Međutim, već do kraja 1932. godine većina navedenih problema je bila rešena, pa visoka prodaja nije izostala. Do 1936. godine je bilo prodato tri miliona takvih vozila, a tri godine kasnije je prodat i sedam milioniti Flathead V8 motor.

Tokom vremena Ford je uspevao da poveća i snagu. Tako je, 1933. godine, ona iznosila 75 "konja", a tri godine kasnije je dostigla maksimalnih 90 "grla". Flathead V8 se pokazao posebno popularnim među pljačkašima banaka, kao što su Džon Dilindžer i Klajd Berov. Oni su voleli ovaj automobil zbog njegove visoke snage i bez problema su uspevali da pobegnu policiji u slabijim modelima Chevroleta i Plymoutha. Uskoro je počela i cela hot rod kultura, gde su vlasnici skidali sa svojih automobila sve ono šta je dodavalo nepotrebnu težinu, a do kasnih tridesetih godina mnoge kompanije su proizvodile i performance delove za Flathead V8 sa kojim je bilo moguće duplirati reklamiranu snagu. Pored moćnih motora, velika zasluga po popularnost Fordova tokom ovog perioda je ležala i u dizajnu, a za njega je bio zadužen Henrijev jedini sin Edsel.

Manji Flathead radne zapremine 2,2 litre je nestao iz ponude 1940. godine na domaćem tržištu, ali je nastavio da se koristi u britanskim i francuskim Fordovima narednih četrnaest godina. Kada je Ford prodao svoju francusku diviziju Šimci iste godine, oni su koristili Flathead V8 sve do 1960. godine. Ovaj veći Flathead V8 će ostati u ponudi sve do 1948. godine, kada će ga zameniti modernija verzija od 337 kubnih inča (5,5 litara). Američka proizvodnja je konačno obustavljena 1953. godine kada je debitovao moderniji motor Y-Block. Čak i u današnja vremena, Flathead V8 je veoma popularan motor u svetu hot rod kulture i često se može pronaći u originalnoj verziji u raznim modelima tridesetih godina. Čak i u vreme današnje elektrifikacije, motori sa osam cilindara su jako popularni "preko bare", a sve je započeto pre skoro jednog veka sa Fordom...

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » nedelja, 12. mar. 2023. u 14:48h

Zanimljivost dana: Kada je Ford za malo kupio Alfu Romeo

Svima nam je poznat slučaj Forda da kupi Ferrari tokom šezdesetih godina prošlog veka i o tome smo mnogo puta pisali na našem sajtu. Italija je uvek služila kao mesto gde se mogu pronaći prelepi sportski automobili po pristupačnim cenama, pa tako nije bio izuzetak da se mnogobrojni strani proizvođači upute baš tamo. Među njima je bio i Ford, ali avantura sa Ferrarijem nije bila jedina za američkog giganta u ovoj državi. Krajem šezdesetih godina je pokušao da kupi i Lanciju, a u ovom izdanju zanimljivosti dana ćemo obratiti pažnju na slučaj dvadesetak godina kasnije kada je za malo u njegovim rukama završila Alfa Romeo. Pa šta se onda desilo?

Alfa je svakako jedna od najlegendarnijih automobilskih brendova, ali je firma bila jednom nogom u grobu još od Drugog svetskog rata. Kompanija je osnovana još 1910. godine i napravila ime za sebe na trkačkim stazama. Međutim, rat je zaustavio bilo kakvo takmičenje u profesionalnom auto-moto sportu, a u posleratnom periodu kupovna moć je bila jednostavno previše mala. Alfa je pokušala da se oporavi tako što je proizvodila neke jeftine četvorotočkaše, a kada ni takvi potezi nisu davali rezultate, država je bila primorana da preuzme kontrolu i spasi firmu od odlaska u stečaj. Ni sedamdesete godine nisu bile ništa bolje, a do 1985. godine političari su bili spremni da dignu ruke i "uvale" brend nekome drugome. Iako je Alfa imala velike dugove, i dalje je pružala veliki prestiž i sportski imidž u moru premijum automobila. Neki nemački i francuski rivali su možda bili pouzdaniji, ali niko od njih se nije mogao pohvaliti takvim stilom i dinamičnom vožnjom kao brend iz Milana.

U svakom slučaju, kada se pročula vest da je Alfa na prodaju, prvi u redu zainteresovanih strana se našao Ford. Američki gigant je poslovao veoma dobro tokom osamdesetih godina i imao je novca za trošenje, a želeo je da proširi svoju evropsku ponudu. Ford je bio voljan odmah postati vlasnik 20% italijanske kompanije i onda postepeno povećavati učešće do 1994. godine, kada bi stekao punu kontrolu. Jenkiji su takođe obećali investiciju u vrednosti od četiri milijarde dolara tokom prvih pet godina sa ciljem da podignu isporuku na 400 hiljada vozila na godišnjem nivou. Mišljenje političara je bilo podeljeno. Dok niko od njih nije imao problem sa finansijskom ponudom, ipak je postojao strah da bi Alfa mogla da postane samo prepakovani Ford i izgubi svoj identitet.

Fiat je nekako saznao kakve brige političari imaju i poslao mnogo bolju ponudu. Ona je iznosila pet milijardi dolara da odmah kupi kompletnu Alfu, zatim preuzme njene državne dugove, investira još šest milijardi dolara u narednih osam godina i ne otpusti ni jednog radnika. Iako je Alfa imala viška radnika, italijanski gigant je pristao da ih primi u nekim drugim fabrikama gde su se proizvodili modeli divizija Fiat i Lancia. Čak i da finansijska ponuda nije bila bolja od Američke, šanse su velike da Fiat kupio Alfu ako zbog ničega drugog onda zbog same italijanske veze.

Teško je reći da li je ovaj potez bio koristan za Alfu, ali će ostalo upisano da je Ford tri puta izgubio od Fiata u pokušajima da preuzme neku italijansku firmu (Ferrari, Lancia i Alfa Romeo). Moramo da ipak zaključimo da je takav potez bio koristan za Alfu, posebno ako pogledamo da je Ford kasnije kupio brendove kao što su Jaguar, Aston Martin, Land Rover i Volvo i sa gotovo ni jednim od njih nije imao velikog uspeha. A Alfa pod vođstvom Fiata, kakva takva, ipak postoji do današnjeg dana i mogli smo da vidimo veliki broj kultnih modela tokom poslednje skoro četiri decenije. Vrhunac njene prodaje je stigao početkom devedesetih godina kada je širom sveta prodato oko 200 hiljada jedinica na godišnjem nivou, posle čega je usledeo postepeni pad.

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11270
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford USA zanimljivosti kroz istoriju

Poruka od Talladega_500 » utorak, 21. mar. 2023. u 15:29h

Zanimljivost dana: Ovo je Ford Focus za koji (verovatno) ne znate

Napraviti automobil jednako voljen širom sveta je posao koji je malo kome krenuo za rukom. Naravno, postoje mnogi proizvođači u premijum kategoriji, pa i oni koji se fokusiraju na egzotiku, koji su veoma uspešni u tom, ali ako bi napravili listu četvorotočkaša za šire narodne mase, ona bi bila jako kratka. Na nju bi stavili Volkswagen Type 1 ili kako je u narodu poznatiji pod imenom "Buba" i na tome završili. Ovaj problem je često imao i Ford kao jedan od najvećih globalnih igrača. Takmičio se širom sveta i uvek je imao dilemu kako napraviti automobil koji će jednako voleti Džon iz Detroita, Hans iz Berlina i Li iz Tokija. To je dovodilo do strategije da vozila često dele ime iako nisu povezana, a u ovom izdanju zaimljivosti dana ćemo sagledati jednu takvu situaciju. Reč je o veoma poznatom imenom Focus i sigurno ga nećete prepoznati na priloženim fotografijama. To je zato što je ovaj automobil bio potpuno različit "preko bare" od onoga koji se prodavao u ostatku sveta u periodu od 2008. do 2011. godine.

Ford će nam reći da je njegov prvi globalni model, posle naravno čuvenog Modela T, bio Escort. Evropa je dobila treću generaciju početkom osamdesetih godina dok je po prvi put debitovao u Americi. Nažalost, ipak nije bio "svetski" u onoj meri kojoj se Ford nadao iz očiglednih razloga između dva tržišta. Jenkiji su zahtevali veću udobnost i snagu dok je evropskim kupcima bila bitnija dinamičnost u vožnji i štedljiviji motori
I onda se desila 1999. godina i Escorta je zamenio moderniji Focus. I ovaj put Ford nam je obećavao da je reč o sasvim istom vozilu za ceo svet, a Amerikanci su odgovorili tako što su prve pune godine kupili 286.166 primeraka. Ali tek nekoliko godina kasnije dolazi do promene plana i dva Focusa su po prvi put podeljeni. Evropa je dobila novu generaciju 2005. godine dok je "original" nastavio da se proizvodi u Americi tri godine duže. Do tada znamo da je svet pogodila velika recesija i Ford je ostao bez finansija da ga ponudi i "preko bare", pa je pala odluka da se na platformi prethodnika napravi nova generacija specifično za američko tržište. Kako je sve ispalo možete da vidite na priloženim fotografijama i automobil je često kritikovan da je jedan od najružnijih četvorotočkaša u Fordovoj istoriji.

Osim spomenute finansijske krize, postojalo je još nekoliko razloga za ovakvu odluku. Primera radi, U Americi se automobili uglavnom prodaju "na kilo", što znači da dimenzije igraju ključnu ulogu u formiranju cena. Kompaktni četvorotočkaši kao što je Focus su uglavnom viđani kao oni na koje mlađarija potroši novac kao svoj prvi automobil pre nego što ga preraste i kupi većeg Fusiona. Inženjerska dostignuća i završna izrada su takođe karakteristike na koje se slabo obraća pažanja, pa je odluka da se iskoristi starija platforma i na nju ugradi nova školjka specifična za Jenkije zapravo i imala smisla. Takav automobil je debitovao 2008. godine i bio dostupan u verzijama sa dvoje i četvoro vrata.

Iako sigurno nije dobio nagrade na račun stila ili završne izrade, ovaj Focus je zapravo imao dosta pozitivnih karakteristika na svoj račun. Standardan motor je bio 2,0-litarski benzinac sa 140 konjskih snaga i do spomenute 2008. godine je toliko usavršen da se pokazao izuzetno pouzdanim na duži period. Isti zaključak se mogao doneti i na račun petostepnog manuelnog i četvorotostepenog automatskog menjača. Focus je stizao i sa standardnom opremom kao što su centralna brava, prozori na dugme, klima uređajem, CD plejerom i još mnogo toga za šta je bilo potrebno doplatiti dodatne sume novca kod konkurencije.

Prodaja je bila veoma obećavajuća. Prodato je 195.823 primerka u debi godini ili za oko 30% više nego godinu dana ranije. Focus će nastaviti sa proizvodnjom svega četiri godine i uglavnom kontrolisati treće mesto u klasi, odmah iza Toyote Corolle i Honde Civic. Zamenio ga je globalni model 2012. godine, a on je dobio visoke ocene sve dok se nije pročula priča sa takozvanim "PowerShift" automatskim menjačima. Poslednja godina za Focusa u Americi je bila 2018., dok kao što znamo, još uvek možemo da ga pronađemo u izložbeno-prodajnim salonima u Evropi.

Kao što smo spomenuli na početku priče, napraviti automobil koji će biti uspešan širom sveta je gotovo nemoguća misija. Ford je takvu lekciju naučio dva puta, kako sa Escortom tako i sa Focusom pre nego što se povukao iz ove kategorije. Oni koji su ga videli na fotografijama će ga kritikovati, ali oni koji su ga posedovali su imali samo reči pohvale. Sami zaključite ko je u pravu...

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Odgovori

Povratak na „Fordovi iz USA“