Grand Motors banner
Auto otpad Sole banner Led Shop banner
Knežević Enterijer banner Faber auto delovi banner

Ford GT40 istorija

Odgovori
Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11193
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Ford GT40 istorija

Poruka od Talladega_500 » subota, 17. okt. 2009. u 23:33h

Godine 1963 nakon propalog biznisa svet je dobio dva velika rivala u svetu auto sporta. Henry Ford II, predsednik Američkog giganta Forda i Enzo Ferrari, vlasnik i osnivač velikog Ferrarija su zaratili nakon neuspešnog pokušaja Forda da kupi Ferrari. Zbog navedenog propalog biznisa svetlost dana je ugledao jedan veoma poznati automobil, Ford GT40, koji je imao samo jedan cilj, a to je pobediti Ferrari na Le Mans 24 sata trci.

Henry Ford II
Henry Ford II, poznatiji pod nadimkom Deuce, je rođen 1917 godine kao sin Edsel Forda i unuk čuvenog Henry Forda. Od samog starta od Henrya II se očekivalo da će jednog dana preuzeti čelo kompanije. Edsel i Henry se nisu dobro slagali. Tokom 1920ih godina Edsel je želeo da dovede tim mladih inženjera koji bi promenili kompaniju dok je Henry insistirao da je Model T dovoljan i nastavio da spušta cenu. Kada je Edsel preminuo 1943 godine u 49 godini života, kao razlog smrti je naveden rak, ali mnogi kažu da je Henry oterao svog sina u preranu smrt. Henry je iste godine došao na čelo kompanije iako je tad imao čak 79 godina i nije bio u stanju da vodi kompaniju. Navedeno vreme Henry II je bio u vojsci, a kada se vratio preuzeo je kompaniju 1945 godina sa samo 27 godina. Henry II je brzo shvatio ideje koje je njegov otac imao i zaposlio tim mladih inženjera među kojima su bili Donald Frey i Robert McNamara. Oba su igrala veliku ulogu u razvoju prvog posleratnog Forda, koji se pojavio u prodaji 1949 godine, a do 1957 godine Ford je ponovo izbio na lidersko mesto po prodaji. Henry II je napravio jedan od najboljih poteza u karijeri kada je 1956 godine promovisao Lee Iacoccu kao predsednika Forda što će se kasnije pokazati kao pun pogodak u razvoju Forda GT40. Tokom kasnih 1950ih godina sve Američke kompanije su odlučile da se ne takmiče u auto sportu zbog ideje o podržavanju sigurnosti. Međutim, javna tajna je bila da Chevrolet i Pontiac pomažu NASCAR timovima koji su gotovo uvek pobeđivali, a kao rezultat prodaja njihovih automobila je stalno rasla. Pontiac je preko noći od prosečne kompanije postao broj tri proizvođač vozila u Americi dok je celokupni General Motors kontrolisao čak 60% tržišta. Ford je odlučio da krene istim stopama i da investi novac u autosport. Preko noći Falcon je počeo da niže uspehe u reliju u Evropi dok na domaćem tržištu Galaxie je dominirao u NASCAR. Odlični rezultati su ostvareni i u Indy u saradnji sa Lotusom. Međutim, u svetu sportskih automobila Ford nije imao predstavnika. Naravno, tu je bila Shelby Cobra koja je imala uspehe, ali automobil je ipak bio Britanski sa Američkim motorom. Henry II je ubrzo shvatio da Evropsko tržište raste velikom brzinom i često je putovao u Veliku Britaniju da posećuje Fordove fabrike. Glavni cilj Forda je bio Le Mans, tada najpoznatiji i najveći deo auto sporta i mesto gde je Ferrari bio gazda.

Enzo Ferrari
U isto vreme Enzo Ferrari je bio u velikim problemima. Smrt njegovog jedinog sina Alfredo (poznatiji kao Dino) 1956 godine u 24 godini života je bila velika tragedija za osnivača jedane od najpoznatijih kompanija na svetu. Enzo se kocentrisao na svoje automobile i na autosport. Ferrari je uvek pravio dovoljan broj serijskih modela koji su donosili zaradu, ali je sav profit odlazio na autosport. Međutim, početkom 1960ih godina Ferrariji počinju sve česće bivati u sudarima koji su koštali živote ne samo vozača već i gledaoca. Ferrari, koji je doneo toliko radosti Italiji posle rata, je preko noći postao neprijatelj broj jedan. Početkom 1961 godine čak pet od tadašnjih osam inženjera Ferrarija su napustili kompaniju i Enzo je shvatio da mora da krene drugim putem.

Propali pregovori
Početkom 1963 godine Ford Nemačka je došao do informacije da je Enzo spreman da proda kompaniju, a Iacocca je brzo uspeo da ubedi Henry II da bi Ford trebao da razmotri ovu priliku. Filmer Paradise, predsednik Ford Italia, se sastao sa Enzom koji je potvrdio da je spreman da proda kompaniju Fordu, a jedini uslov je bio da zadrži kontrolu nad trkačkim delom kompanije. Serijski automobili ga nisu interesovali. Jedan od Fordovih inženjera, Roy Lunn, se brzo uputio u Italiju na pregovore, a nešto kasnije se pridružio i Donald Frey na završne pregovore. Tražena cena je bila tadašnjih $18 miliona što je bio samo mali deo vrednosti Henry II (njegova tadašnja vrednost se procenjivala na $500 miliona). Do tada se u svetu već pročulo o ovoj kupovini, a Maja 21, 1963 godine sporazum je trebao biti potpisan u Italiji. Ford je predstavljao Frey kao i visok broj advokata, dok su Italijane predstavljali Ferrari, jedan advokat i prevodilac. Cena je spuštena na $10 miliona, a Ford je trebao da preuzme 90% od serijskih modela koji bi se zvali Ford-Ferrari dok bi Ferrari ostao vlasnik 90% trkačkog tima pod imenom Ferrari-Ford. Dok je Enzo čitao ugovor odjednom je zastao i tražio objašnjenje. Jedan deo ugovora se odnosio na autosport i u njemu je pisalo da ukoliko Enzo želi veći budzet za autosport morao bi da traži odobrenje Forda. Frey je potvrdio ovu informaciju. Enzo je ustao i napustio sobu. Pregovori su bili završeni. Kada je Henry II saznao šta se desilo bio je neočekivano smiren. Henry II je takođe saznao da je Ferrari planirao saradnju sa Fiatom iza leđa sve vreme, ali ga ni to nije moglo iznervirati. Ali je ubrzo kontaktirao Iacoccu i naredio mu da počne sa radom na novom trkačkom automobilu koji bi bio najbolji takav automobil ikada napravljen. Amerikanci će se trkati sa Ferrarijem na Le Mansu. Za volanom Forda.

Ne baš slavna istorija
Poslednji put kada je neka Američka kompanija imala uspeha u autosportu u Evropi se desilo 1921 godine kada je Jimmy Murphy pobedio Francuski Grand Prix za volanom Duesenberga. U narednih 40+ godina Amerikanci su pokušavali da osvoje Le Mans, ali najbliže što su došli je bilo drugo mesto 1928 godine (Stutz), mada je Briggs Swift Cunningham završio kao treći 1953 i 1954 godine. Le Mans je inače otvoren 1922 godine kada su dva Francuza došla na ideju da naprave takmičenje gde bi automobili vozili neprestalno 24 sata i gde bi svi aspekti automobila bili testirani. Pobednik nije morao biti samo najbrži već i najekonomičniji i najkvalitetniji što je svakako testiralo celokupan automobil. Alfa Romeo i Bugatti su dominirali Le Mans u početku, ali nijedna kompanija do tada nije imala uticaj kao Ferrari, koji je pobedio Le Mans čak sedam puta u periodu od 1958 do 1965 godine. Navedeni uspesi su doneli ne samo slavu kompanijama već i visoku prodaju, nešto kroz šta je i Ford prolazio u Americi sa uspesima u Indy i NASCAR, ali je svakako želeo identičan uspeh i u Evropi.

Početak
Samo devet dana nakon incidenta sa Ferrarijem, Ford je održao posebnu sednicu u kojoj je odlučeno da napravi posebnu diviziju za razvog prototipa za Le Mans. Ova nova divizija, nazvana Ford Advanced Vehicles, je vođena od strane Lunna, a ideja je bila da se napravi automobil za 1964 Le Mans, koji je vožen za manje od 12 meseci. Tokom sednice Lunn je pričao o poseti Evropi i prisustvu 1963 Le Mans na kojoj je Ferrari zauzeo prvih šest pozicija. Da bi Ford bio u stanju da pobedi Ferrari njegov automobil je morao da dostigne brzinu od 200 mph (320 km/h) i da pri tom bude kvalitetan da izdrži 24 sata ovakve vožnje. Motor je morao da bude smešten iza vozača, a kao inspiracija je služio Ferrari 250 P, pobednik 1963 Le Mans. Lunn je takođe najavio da će ceo program da košta sedam cifara, a ni on sam nije krio iznenađenje što je Iacocca odmah odobrio navedenu cifru. Od samog starta je odlučeno da automobil bude razvijan u Evropi pošto u Americi nisu postojale kompanije koje su se ozbiljnije bavile Le Mansom. Ford je znao da će morati čudo da se desi. U svojoj istoriji Ford nije uspeo da pobedi ni Chevrolet Corvette tako da je pobeda protiv Ferrarija izgledala kao čudo. Međutim, na sreću Forda kompanija je već sarađivala sa Američkom legendom Carroll Shelby koji je imao recept da pobedu nad velesilama. Naime, na 1959 Le Mans Shelby je bio jedan od vozača pobedničkog Aston Martin tima i unapred je imao plan kako pobediti Ferrari. Shelby je takođe imao istoriju sa Ferrarijem. Enzo je nekoliko puta nudio Shelbyu da vozi za jedan od Ferrari timova, ali je on uvek odbijao iz nepoznatih razloga. Možda nije želeo da završi u grobu kao mnogi Ferrari vozači, a Shelby nije krio koliko je ljut na Enza kada je njegov blizak prijatelj Luigi Musso poginuo za volanom Ferrari Dino.

Podcenjivanje konkurenata
Auto industija se promenila u velikoj meri 1964 godine. Porsche je predstavio 911, Jaguar novi E-Type, a Ferrari je iste godine dobio još jednog velikog rivala kada je Lamborghini predstavio 350 GT. Međutim, u centru pažnje je opet bio Ferrari sa dva nova modela. Jedan od njih je bio novi 275 GTB koji je nazvao Sophia Loren automobila, dok je drugi model bio 500 Superfast, sa početnom cenom od čak $29,300 i maksimalnom brzinom od 272 km/h. Amerika je i dalje bila najbitnije tržište Ferrarija, a oko 40% svih napravljenih primeraka su završavali preko okeana. U istom periodu jedan od Ferrari vozača, John Surtees, je posetio Ameriku i primetio veliki razvoj sportskih automobila, kao što su Shelby Cobra i Chaparral. Ovi automobili su imali dizajn i nisku težinu kao Evropski automobili, ali sa velikim V8 motorima ispod haube. Sourtees je upozorio Ferrari, ali Enzo nije bio previše zabrinut najviše zbog svog novog 330 P modela, koji je dobio povećanje snage za 60 ks i manju težinu u poređenju sa automobilom koji je pobedio 1963 Le Mans.

Razvoj i testiranja
Za razvoj GT40 Ford je izabrao Veliku Britaniju. Pored Lunna i Shelbya, u tim je stigao i John Wyer, koji je sarađivao sa Shelbyem tokom 1959 godine kada su sa Aston Martinom pobedili Le Mans. Potraga za partnerom za proizvodnju model je počela nešto ranije, a na kraju je izbor pao na tri kompanije, Lotus, Lola i Cooper. Cooper nije imao iskustva u pravljenju Le Mans automobila dok je Lotus već sarađivao sa Fordom u Indy i Ford nije bio siguran da mogu da uzmu još jedan projekat. Izbor je na kraju pao na Lola, a u prilog je išlo što je Lola koristila Fordov V8 motor u modelu Mk 6. Ovaj automobil se takođe takmičio u Le Mans i bio je dosta napredan za svoj period iako nije imao nekog uspeha, a zanimljivo je da je Mk 6 izgledao jako slično kao i budući GT40. Eric Broadley, vlasnik Lole, je preuzeo stvari u svoje ruke dok je Lunn putovao po Evropi i kupovao najbolje delove dostupne. Kao test vozač je zaposlen Bruce McLaren, a za dizajn je bio zadužen Fordov tim u Dearbord, Michigan. Ovaj tim pod vođstvom Eugene Bordinat je napravio jako poseban dizajn koji se ranije nije viđao od bilo kog proizvođača vozila. Visina vozila je bila samo 40 inch (1.02 metra) po čemu je GT40 i dobio ime. Ispod haube je bio 256cid/4.2L V8 motor koji je pozajmljen iz modela Fairlane i razvijao 350 ks. Na testovima McLaren je uspeo da dostigne brzinu od čak 210 mph (336 km/h) što je bilo brže od bilo kog Ferrarija ikada napravljenog. Za suspenziju je takođe bio zadužen Američki tim. Najbitniji deo je bila elektronika. Le Mans pravila kažu da automobil mora biti ugašen tokom pit stopa, a ako bilo koji deo elektronike ne radi pravilno tokom noći automobil je automatski diskvalifikovan. Posebna pažnja je posvećena i na kočnice za koje je bila zadužena mala Italijanska kompanija Colotti. Do Decembra 1963 godine prvi prototipovi su bili završeni i McLaren je počeo sa testiranjem, ali prvi rezultati nisu bili po očekivnju. Prvi model za trku je bio završen do Aprila 1964 godine, a plan je bio napraviti još dva primerka do Le Mansa. Henry II je zahtevao da automobil bude poslat u Ameriku za New York Auto Show, a tim nije imao izbora. Aprila 2 dok su Henry II i Iacocca predstavili publici GT40, Lunn i Wyer su zabrinuto posmatrali situaciju. Početak Le Mansa je dolazio za nekoliko sedmica, a GT40 još uvek nije ni bio testiran. Par dana kasnije testiranje je počelo u Engleskoj, a pored McLarena u tim je doveden i Phil Hill, koji je u prošlosti vozio za Ferrari.

Aprila 18, 1964 godine Ford se pojavio na Le Mansu sa dva GT40. Očekivanja publike su bila velika, ali Lunn i Wyer nisu imali neka velika očekivanja posebno kad se znao da je GT40 testiran samo četiri sata. Pored već spomenutih McLaren i Hill, drugi tim je činio Roy Salvadori i Jo Schlesser. Salvadori je imao iskustva u Le Mans i 1959 godine je pobedio ovu trku za volanom Aston Martina sa suvozačem Carroll Shelby. Salvadori je takođe prvi počeo sa testiranjem, ali već posle prvog kruga je ušao u pit stop i izrazio nezadovoljstvo da gume šlajfaju pri brzinama od oko 170 mph (272 km/h). Zatim je na stazu izašao Schlesser koji se slupao već u prvom krugu, ali je izašao nepovređen. Sledeći dan i Salvadori je slupao svoj GT40 tako da je testiranje bilo gotovo za Ford. U isto vreme novi Ferrari je postavio rekord staze sa brzinom od 310 km/h. Dva meseca kasnije Ford je napravio značajne modifikacije za Le Mans trku, ali su očekivanja preko noći postala jako niska. Niko nij očekivao da će Ford da pobedi Ferrari, a mnogi su verovali da nijedan od Fordovih timova neće ni završiti trku. Samo tri sedmice ranije dva Fordova vozača, Eddie Sacks i Dave MacDonald, su poginuli na Indy trci tako da je raspoloženje bilo nisko u taboru Forda. Ford se pojavio sa tri svoja tima (#10 Hill/McLaren, #11 Ginther/Gregory i #12 Attwood/Schlesser) plus još dve Shelby Cobra Daytona (Gurney/Bondurant i Arnon/Neerpasch) dok je Ferrari stigao sa četiri svoja modela plus sa još nekoliko privatnih modela. Pre trke Wyen je okupio sve vozače i objasnio situaciju. Najavio je da očekuje da Hill/McLaren pobede, ali da takođe neće biti razočaran ako sva tri tima završe trku.

1964 Le Mans
Juna 20, 1964 godine u četiri sata popodne je počeo 1964 Le Mans 24 sata trka. John Surtees za volanom Ferrarija je brzo poveo, a prvi Fordov vozač koji je stigao do automobila je bio Hill. Okrenuo je ključ, V8 motor zagrmio, ubacio u prvu brzinu i kada je očekivao brzu reakciju – njegov GT40 se ugasio. Međutim, drugi GT40, koji je vozio Ginther, je stigao i prestigao vodeći Ferrari već u drugom krugu. Po prvi put automobil sa Američkom zastavom je vodio na Le Mansu. U isto vreme Hill je bio u pit stopu gde su Fordovi inženjeri pokušavali da poprave njegov automobil. Dvadeset dva minuta kasnije problem je pronađen u jednom karburatoru i Hill je počeo trku sa 44 pozicije. Narednih nekoliko sati Ginther je proveo na vodećoj poziciji i dostigao brzinu od čak 210 mph (336 km/h). Onaj treći GT40, sa kojim je upravljao Attwood se zapalio posle 58 krugova. Attwood je izašao iz kola nepovređen, ali je trka za automobil bila gotova. Na kraju se morao zadovoljiti sa 47 mestom. #11 GT40, sa kojim je sada upravljao Gregory, se borio sa Ferrarijem za prvo mesto kada je i on pokazivao znake slabosti. Naime, menjač je počeo proklizavati (zanimljivo je da je ovaj menjač napravila Italijanska kompanija koja je sarađivala sa Ferrarijem) i Ford je odlučio da povuče ovaj automobil sa trke, posle 63 kruga. #11 tim je na kraju završio na 44 poziciji. Jedini GT40 još uvek u trci je bio #10 tim sa kojim je upravljao Hill, ali je zbog ranih problema mnogo zaostajao na oko 19 sati do kraja trke. U ponoć vožnju je preuzeo McLaren koji je u roku od četiri sata uspeo da stigne do pete pozicije. Prva tri mesta su držali Ferrari, a na četvrom mestu je bila Shelby Cobra Daytona sa velikim Dan Gurney za volanom. Pred zoru Hill je ponovo preuzeo vožnju i ubrzo postavio rekord staze sa vremenom od tri minuta i 49.2 sekunde. Samo nekoliko minuta kasnije Hill je ušao u pit stop zbog problema sa Italijanskim menjačem. Polovina trke i poslednji Ford je završio trku. Sedam od prvih osam pozicija su zauzeli Ferrari, a slavio je tim Guichet/Vaccarella. Jedini preostali tim je bio tim Shelby Cobra Daytona na četvtoj poziciji. Carroll Shelby je bio zadovoljan, ali u neku ruku i razočaran. Posle trke je izjavio da iako Ford nije uspeo da pobedi Ferrari sigurno ga je zaplašio.

Promene u timu
Samo jedan dan posle trke tim se skupio da prodiskutuje 1964 Le Mans. Wyen je bio zadovoljan sa ostvarenim u prvoj zvaničnoj trci, ali Henry II nije krio razočarenje. Henry II je objasnio vozačima da je potrošio mnogo novca na razvoj GT40 i da želi pobede što pre. Popravni je bio za samo dve sedmice takođe u Francuskoj, na 12 sati Reims trci. Wyen je opet ubacio identična tri GT40, ali nijedan od njih nije prevezao više od polovine trke zbog mehaničkih problema. Ponovo je dominirao Ferrari koji je zauzeo prve četiri pozicije. Nazad u Americi Wyer i Frey su se sastali sa čelnim ljudima iz Forda i odlučeno je da GT40 dobije novi 427cid/7.0L motor. Ovaj motor je u potpunosti dominirao u NASCAR i bio je za duplo veći od onoga šta je pokretalo Ferrari u Le Mansu. Wyen se nije složio sa ovom idejom. Wyen je pokušao da objasni da problem GT40 nije brzina već izdržljivost, ali je odluka već bila donešena. Odlučeno je da će GT40 imati priliku da se pokaže sa novim motorima na Nassau Speed Week na Bahamima, malom i nevažnom takmičenju gde Ferrari nije učestvovao. Međutim, GT40 je imao mehaničkih problema i na Bahamima i kada se tim vratio u Ameriku Leo Beebe, jedan od glavnih ljudi Henry II, je otpustio Wyena i prebacio razvog GT40 u ruke Carroll Shelbya.

Shelby preuzima stvar u svoje ruke
Prvi GT40 su stigli u tvornicu Shelbya u Decembru 1964 godine, a Shelby je imao osam sedmica da ih pripremi za Daytona Continental trku dugačku 2,000 kilometara. Prva stvar koju je Shelby promenio je bio motor, a u pitanju je bio 289cid/4.7L motor preuzet direktno iz jedne od njegovih Cobra. Testiranje je ubrzo počelo na Riverside International Raceway sa test vozačem Ken Miles, ali su rezultati bili razočarajući. U Januaru 1965 godine Henry II je publici predstavio novu liniju sportskih Fordova za 1965 godinu, među kojima su bili i novi Mustang Shelby i novi GT40. Plan za GT40 je bio da se takmiči na tri velike trke, Daytona Continental 2,000 kilometara, 12 sati Sebringa i Le Mans nekoliko meseci kasnije. Miles je nastavio sa testiranjem, a ubrzo Shelby je došao do saznanja da je jedan od problema otvori na haubi. Naime, vazduh je ulazio na pravilan način u automobil, ali nije izlazio. Kočnice i felge su takođe zamenute. Za Daytona trka Miles je imenovan kao glavni vozač u timu. Njegov partner je bio Lloyd Ruby. Na istoj trci se ponovo pojavio Ferrari, ovaj put sa novim 330 P2 model i svetskim Formula 1 šampionom John Surtees. Trka je počela u deset ujutro, a Shelby je znao da jedini način na koji se Surtees može pobediti je ako bude imao mehaničkih problema. To se i desilo kada se Surtees slupao nakon što je guma pukla na njegovom Ferrari, a do kraja trke GT40 su vozili mirno, brzo i bez greške. Deset sati nakon početka trke GT40 je popunio prvih pet mesta na kraju trke. Samo osam sedmica pripreme i Carroll Shelby je doneo Fordu GT40 njegovu prvu pobedu. Sledeća trka je bila 12 sati Sebringa. Pre trke je objavljenjo da će i Chaparral da se takmiči iako nije zadovoljavao standarde, ali Shelby i Ferrari se nisu bunili. Trka je prekinuta posle nekoliko sati zbog jakih kiša na Floridi, a iako je GT40 po pravilima slavio (Chaparral je završio kao prvi, ali nije zadovoljio standarde) u medijima se najviše spominjalo Chaparral ime. Ubrzo je počelo testiranje za Le Mans, a objavljeno je da će GT40 ipak da koristi novi 427cid/7.0L motor sa oko 450 ks. Na testovima Miles je bio prezadovoljan sa GT40, mada je automobil imao sitnih mana u krivinama. Međutim, GT40 je bio toliko brz na pravcu da nešto sporija brzina i u krivinama nije mogla da pokvari utisak. U isto vreme Fordovi su u potpunosti dominirali u NASCAR, Indy, Trans Am i Drag Racing. Henry II je pod svaku cenu želeo pobedi i na Le Mansu.

1965 Le Mans
Šest Fordova (plus pet Cobra) protiv deset Ferrarija. Le Mans 1965. Od navedenih šest Fordova dva su imali 427cid/7.0L motore, a ostala četiri 289cid/4.7L motore (po jedan iz Švajcarske, Francuske, Britanije i Amerike). Dva GT40 sa 427cid/7.0L od strane Shelbya su predvodili napad Forda. Za volanom onog prvog, #1, su bili McLaren/Miles, a za volanom #2 Hill/Amon. Na slobodnom treningu oba GT40 se pokazala dosta dobro i Hill je postavio rekord staze od tri minuta i 33 sekunde. Snaga nikada nije predstavljala problem, ali su inženjeri uspeli da naprave GT40 jednako dobar i u krivinama. U tačno četiri popodne Juna 19, 1965 vozači su uskočili u svoje automobile i trka je počela. Na kraju prvog kruga prva dva mesta su zauzimali GT40 (Amon i McLaren) pri brzinama preko 195 mph (312 km/h). Krug po krug GT40 su povećavali prednost nad konkurencijom, a posle 38 minuta vožnje GT40 je imao 38 sekundi prednosti nad najbližim konkurentom. I pored visoke potrošnje, koja je dostizala i 50 litara na pređenih 100 kilometara, u Fordu nisu bili zabrinuti pošto izgubljeno vreme u pit stopu se moglo lako nadoknaditi na stazi. Međutim, pred sam zalazak sunca svi GT40 sa 289cid/4.7L motorima su odustajali jedan po jedan zbog problema sa pregrejavanjem. I onda u 45 krugu, par krugova nakon što je Miles preuzeo vožnju od McLarena, #1 Ford je počeo da pokazuje znake slabosti nakon problema sa menjačem i tim je morao da odustane. Četiri sata nakon početka trke Ferrari je zauzimao prve četiri pozicije. #2 GT40, jedini preostali Ford na stazi, je pokušavao da se bori, ali nekih 15 krugova kasnije i on je imao problema sa kvačilom tako da je Hill odustao. Ferrari je lagano završio trku i popunio pet od prvih sedam pozicija, a pobedik je bio Američki Ferrari tim sa vozačima Gregory/Rindt. Jedna od Shelby Cobra je završila na osmoj poziciji, nekih 600 kilometara iza pobedničkog Ferrarija.

Poslednja šansa
Malo je reći da je Henry II bio razočaran. Ali je odlučio da svom timu ponudi još jednu šansu, treću sreću. Shelby je imao još jednu šansu da pokaže svoje znanje, a u slučaju još jednog neuspeha Henry II je bio siguran da ugasi projekat. Enzo je znao planove Forda i zato je naredio razvoj potpuno novog automobila za 1966 Le Mans, koji se trebao zvati 330 P3. P3 je nastavio tradiciju Ferrari 4.0L V12 motora koji je u ovom slučaju razvijao 420 ks. To je bilo daleko manje od Fordovog 7.0L motora (486 ks), ali je P3 bio dosta lakši, a i niži. Enzo je takođe imao dilemu koga staviti za volan. Do tada prvi vozač tima, Surtees, se povredio nekoliko meseci kasnije tokom sudara na testu i nije bio siguran za vožnju. Ford je krenuo sa novim testovima za 1966 Le Mans u Avgustu 1965 godine. Henry II je svima najavio da moraju da pobede ili im se neće svideti njegova odluka. Henry II je takođe svima najavio da će sada biti dva Fordova Le Mans tima, jedan od strane Carroll Shelbya, a drugi od strane Holman Moody, proverenog Fordovog tima iz NASCAR koji je bio strah i trepet na stazama tokom 1950ih i 1960ih godina. Testiranje je počelo nekoliko sedmica kasnije na Daytoni, a nastavljeno u Michiganu i Arizoni. Test vozač Miles je bio zadovoljan promenama, ali njegov GT40 se i dalje nije ponašao onako kako je on želeo. Daytona Continental 24 sata je bila prva trka u sezoni, vožena krajem Januara 1966 godine. Ferrari nije učestvovao tako da se očekivalo da će dva Fordova tima međusobno boriti za pobedu. To se i desilo nakon što su GT40 od strane Shelbya zauzeli prve dve pozicije, sledeo je Holman Moody GT40, dok se na četvrtom mestu našao mladi Mario Andretti za volanom jednog od privatnih Ferrarija. Usledio je Sebring 12 sati u kome su dva Shelbyeva GT40 opet zauzeli prva dva mesta (pobednik Miles, drugi Gurney), ali je trka ostala upamćena po prvoj smrti za volanom GT40. Naime, domaći vozač Bob McLean je izgubio kontrolu nad vozilom u jednoj krivini, udario u zid i pogidnuo. Nešto kasnije tokom sudara između jednog Ferrarija i Porschea četvoro ljudi iz publike su poginuli.

1966 Le Mans
Tim je odmah poslao automobile za Francusku gde je Miles odmah shvatio da je njegov GT40 upravo onakav kakav on želi. Za 1966 Le Mans, koji je vožen Juna 18, Ford je planirao da koristi čak osam GT40, po tri Shelbya (#1 Miles/Hulme, #2 McLaren/Arnon i #3 Gurney/Grant) i Holman Moody (#4 Donohue/Hawkins, #5 Bucknum/Hutcherson i #6 Andretti/Bianchi) dok je Britanski tim Alan Mann dodao još dva. Ostalih pet GT40 su bili privatni. Phil Hill, jedan od glavnih vozača Forda prethodnih godina, je napustio tim nakon nesporazuma i prešao da vozi za veliki rival Chaparral, koji je koristio Chevroletove motore. Svi su verovali u uspeh, čak i Henry II koji je došao u Francusku da uživo posmatra trku. Sa druge strane, Ferrari je imao veliki problem. Prvi vozač tima, Surtees, je odbio da vozi nakon što je saznao da će biti tek drugi vozač u timu. Surtees se povredio u sudaru nekoliko meseci kasnije i Enzo nije hteo da rizikuje, a njegova zamena je bio Mike Parkes. 1966 Le Mans je počeo problematično za Ford. Miles je ostetio automobil pri ulasku u kola tako da je morao u pit tim već u prvom krugu, ali je Gurney poveo i sigurno držao prednost. Na kraju prvog sata Miles je stigao do treće pozicije, a GT40 je držao prve četiri pozicije. Shelby je bio dosta brži od Holman Moody čija dva automobila (#4 i #6) su otkazala posle osam sati vožnje zbog mehaničkih problema. Kada je sledeće jutro u tri sata stigla poruka da najbrži Ferrari, vožen od strane Rodriguez/Ginther, ima mehaničkih problema, postalo je jasno da će GT40 slaviti pod uslovom da i on nema mehaničkih problema. U tom momentu Shelbyevi GT40 su držali prva tri mesta dok je na četvrtom mestu bio Holman Moody GT40. Na žalost, sedam sati pre kraja trke jedan od Shelby GT40, sa kojim je upravljao Gurney, je morao da odustane zbog mehaničkih problema u momentu dok je vodio. Dva sata pre kraja trke Henry II je naredio svoja tri tima da se ne trkaju jedan protiv drugog već da čuvaju ostvarene pozicije. U tom momentu Miles je vodio jedan krug ispred McLarena, ali je Ford naredio da uspori da ga McLaren stigne. Leo Beebe, jedan od najbližih ljudi Henry II, je došao na ideju da bi bilo odlično kada bi sva tri Forda prošla kroz cilj u isto vreme. Henry II je odobrio i tim je želeo da ovu ideju sprovede u delo. Međutim, svega nekoliko krugova pre kraja Henry II je došao da saznanja da čak i u slučaju da sva tri automobila prođu kroz cilj u isto vreme rezultat neće biti nerešen zbog pozicija na početku trke. McLarenov GT40 se kvalifikovao sporije od Milesovog GT40 i na početku trke je bio udaljen dalje od start linije. Čak i da oba vozila prođu kroz cilj u isto vreme McLaren bi bio pobednik zato što je prešao nekoliko metara više tokom 24 sata. Henry II se našao u velikoj dilemi. Miles je svakako zaslužio pobedu, ali je McLaren bio uz tim od prvog dana i imao je dužu istoriju sa Fordom. Međutim, Henry II nije rekao ništa svojim vozačima i pustio ih da završe trku. U poslednjem krugu tri Forda su zajedno prešla finiš liniju dok su fotografi čekali. McLaren je prošao kroz cilj kao prvi dok je Miles bio nekoliko mesta iza njega. Na trećem mestu se našao Hutcherson za volanom Holman Moody GT40 sa 12 krugova zaostatka. 1-2-3 finiš za Ford. Nešto šta je Henry II sanjao od momenta kada je ušao u rat sa Ferrarijem.

Nastavak uspeha i kraj imperije
Dva meseca posle istorijske pobede, Henry II je najavio deset miliona dolara budzet za 1967 godinu. Ford će se ponovo takmičiti na Le Mansu. Miles je uvek bio ljut na Ford zbog načina na koji je izgubio pobedu, ali je odlučio da nastavi da testira za njih. Miles nikada nije dočekao da se ponovo bori na Le Mansu. Naime, tokom letnjeg testirana novog Fordovog prototipa u Californiji, Miles je izgubio kontrolu nad vozilo, slupao se i poginuo. 1967 godine GT40 je pobedio Le Mans drugi put za redom, sa vozačima Gurney/Foyt. Po prvi put Američki automobil je pobedio Le Mans sa Američkim vozačima za volanom. Uspeh je ponovljen i 1968 i 1969 godine mada Ford kao kompanija nije učestvovala, a uspehe su ostvarili privatni timovi. Obe godine je slavio Britanski J.W. Automotive Engineering tim, prvo sa vozačima Rodriguez/Bianchi, a zatim i sa Ickx/Oliver. Ferrari nikada više nije osvojio Le Mans, mada je imao mnogo uspeha u Formuli 1. 1969 godine Enzo je prodao 50% kompanije Fiatu, a kada je preminuo 1988 godine u 90 godini života Fiat je postao vlasnik 90% Ferrarija. Henry II je imao želju da njegova kompanija postane prva koja će osvojiti Le Mans i uspeo je u tome. Proces je bio dug i skup, ali se može reći da se isplatio. Iako se Le Mans vozi svake godine i do dana današnjeg, kvalitet ove trke je definitivno opao tokom 1970ih godina, a mnogi kažu da je rivalitet između Forda i Ferrarija najveći u istoriji autosporta. Tokom svađe 1978 godine Henry II je otpustio Iacoccu koji je zatim dobio posao u Chrysleru. Henry II je preminuo 1987 godine u 70 godini života. Posle uspeha na stazama, Shelby se penzionisao i putovao po Africi. Tokom 1980ih godina se vratio na posao, ovaj put u Chrysleru gde je bio njegov veliki prijatelj Iacocca, a pre par godina se vratio ponovo u Ford. Ironočno, Shelby kaže da i dan danas ima noćne more zbog onoga šta se desilo na 1966 Le Mansu. Kaže da nikada nije trebao da pristane da sva tri automobila prođu kroz cilj u isto vreme i da veruje da je pobeda ukradena Milesu. U čast GT40 Ford je 2003 ponudio modernu verziju ovog automobila koja se zvala GT (Ford nije imao pravo da koristi GT40 oznaku). Sa retro dizajnom automobil je postao veliki hit i do kraja 2006 godine je napravljeno 4,038 primeraka.

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
macaneli
VIP
Poruka: 9633
Član foruma od: petak, 10. okt. 2008. u 23:52h
Lokacija: sremska mitrovica - Genova

Re: Ford GT40 istorija

Poruka od macaneli » nedelja, 18. okt. 2009. u 00:11h

ee ovo se zove perverzija od kola
ima se,moze se - nema se,mora se....

I'm gonna go build my own forum, with blackjack and hookers. In fact, forget the forum ! Ah, screw the whole thing

I ja sam vodio u Dascaru :-)®

zvanicni zastupnik za eonon za jugoistocni deo evrope i balkan :-)

Avatar korisnika
Iosis
VIP
Poruka: 8399
Član foruma od: sreda, 28. jan. 2009. u 20:44h
Lokacija: Doboj

Re: Ford GT40 istorija

Poruka od Iosis » nedelja, 18. okt. 2009. u 09:02h

Eto kako se može sve, samo kad se hoće. :)
Totally addicted to Ford!
The name Iosis is a Greek word meaning "the process by which a base metal becomes gold".
Boris88 piše:Ja se brinem sto mi auto truli a decko predstavlja sedista :lele: i sakloni :P

Avatar korisnika
ace1
Avenger from the past
Poruka: 1983
Član foruma od: petak, 14. nov. 2008. u 19:47h
Lokacija: izmedju (ne smem da kazem)
Kontakt:

Re: Ford GT40 istorija

Poruka od ace1 » nedelja, 18. okt. 2009. u 15:19h

svaka cast,a Rousch u sledecoj ediciji
Opel killer , in progress autolite evolution ,then bekame restomod and eventually all supercars killer (Ferrari too)
It is 1971
Slika

Avatar korisnika
van
VIP
Poruka: 8986
Član foruma od: petak, 10. okt. 2008. u 09:33h
Lokacija: Пао с' Марса

Re: Ford GT40 istorija

Poruka od van » ponedeljak, 19. okt. 2009. u 13:40h

Jedan od najlepsih automobila ikada napravljenih .
Pocetkom '90. osnovana je firma u Bgd-u koja je pravila replike GT40 . Secam se clanka o probnoj voznji automobila sa fordovim 2.9 v6 motorom . Kasnije sam vidjao jednu karoseriju na krovu nekog servisa u Zemunu .

Avatar korisnika
911s [SK]
old-and-rare Fords fan
Poruka: 11515
Član foruma od: petak, 10. okt. 2008. u 10:33h
Lokacija: Beograd

Re: Ford GT40 istorija

Poruka od 911s [SK] » ponedeljak, 19. okt. 2009. u 15:57h

Odličan tekst.
Everything we do, it's driven by you!
Ford weist den Weg.

"When it comes to defining Ford models, never say "never"! Somewhere, somehow, there was usually an exception to prove the rules..." Graham Robson
Van piše: ...за све те буђаве фордове

Avatar korisnika
van
VIP
Poruka: 8986
Član foruma od: petak, 10. okt. 2008. u 09:33h
Lokacija: Пао с' Марса

Re: Ford GT40 istorija

Poruka od van » utorak, 20. okt. 2009. u 13:49h

Uf , zaboravio sam da pohvalim teks :shame:
Svaka cast ;)

Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11193
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

Re: Ford GT40 istorija

Poruka od Talladega_500 » utorak, 20. okt. 2009. u 15:45h

Procitao sam 320 stranica ove knjige u 2 dana i napisao 8 stranica pricu. Knjiga je dosta pisala i o situaciji u Ferrariju i kako su tekle njihove pripreme, ali na to nisam obracao previse paznju.

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Avatar korisnika
ace1
Avenger from the past
Poruka: 1983
Član foruma od: petak, 14. nov. 2008. u 19:47h
Lokacija: izmedju (ne smem da kazem)
Kontakt:

Re: Ford GT40 istorija

Poruka od ace1 » utorak, 20. okt. 2009. u 23:20h

svaka cast
Opel killer , in progress autolite evolution ,then bekame restomod and eventually all supercars killer (Ferrari too)
It is 1971
Slika

Avatar korisnika
ace1
Avenger from the past
Poruka: 1983
Član foruma od: petak, 14. nov. 2008. u 19:47h
Lokacija: izmedju (ne smem da kazem)
Kontakt:

Re: Ford GT40 istorija

Poruka od ace1 » četvrtak, 19. nov. 2009. u 03:28h

[youtube]iN-J4Jydnkc[/youtube] jeziv zvuk
[youtube]UGn_yluIiIg[/youtube]
Opel killer , in progress autolite evolution ,then bekame restomod and eventually all supercars killer (Ferrari too)
It is 1971
Slika

Avatar korisnika
Iosis
VIP
Poruka: 8399
Član foruma od: sreda, 28. jan. 2009. u 20:44h
Lokacija: Doboj

Re: Ford GT40 istorija

Poruka od Iosis » petak, 27. nov. 2009. u 15:49h

Onaj je dobar za gradsku vožnju. Lako napravit polukružno s njim. mrgreen
Totally addicted to Ford!
The name Iosis is a Greek word meaning "the process by which a base metal becomes gold".
Boris88 piše:Ja se brinem sto mi auto truli a decko predstavlja sedista :lele: i sakloni :P

Avatar korisnika
Djomla
Poruka: 1123
Član foruma od: utorak, 26. jan. 2010. u 09:30h
Lokacija: Krusevac-Nis

Re: Ford GT40 istorija

Poruka od Djomla » nedelja, 7. feb. 2010. u 16:55h

Suck it up.... ferrari

[youtube]o5s4upafW-E[/youtube]
F.O.R.D. First On Race Day
]BMW is like a tampon every pussy needs one

///Mandovchina. :P

Odgovori

Povratak na „Ostalo“